Brazilski jiu jitsu nastao je 1910 godine kada je Mitsuyo Maeda, japanski majstor borilačkih vještina, prebjegao u Brazil. Osim što čovjek nije baš bio pri mozgu zbog jednostavne činjenice da je bježao u Južnu umjesto u Sjevernu Ameriku, dodatni dokaz njegovih polupanih lončića bila je činjenica da je on u osnovi bio judo majstor, ali je vještinu koju je prenio u Brazil nazivao jiu jitsu. Jiju jitsu zaista postoji u japanskoj varijanti, ali poprilično je različit od onog što je sada snažno razvijeno u Brazilu. Kako bilo, naš Mitisuyo je u Brazil stigao s gaćama na štapu, ali ga je lokalni poslovni čovjek Gastăo Gracie prigrlio k sebi i svojoj obitelji te mu pomogao da se snađe. Iz zahvalnosti je Mitsuyo počeo njegove klince učiti kako se boriti. Među balavcima je bio i Hélio, koji sad ima oko tisuću godina, a koji je sa svojim potomcima od ove borilačke vještine napravio vrhunsku klaonicu u kojoj se ljudima lome ekstremiteti i vratovi te (ne manje bitno) koji je stvorio iz nje dramatičan komercijalni uspjeh. Primjerice, Ultimate Fight (ono mjesto gdje Mirko the Saborski Zastupnik uvijek dobije batine) jedan je od uspješnih izvoznih proizvoda obitelji Gracie. Dapače, jiu jitsu je uobičajena vještina koju UFC borci koriste kad padnu na zemlju, a koju Mirko nikad nije uspio naučiti.
Čisto par riječi o formi sporta. Ako znate kako izgleda judo – ono kad se dva predimenzionirana manijaka hvataju za raščupani kimono i pokušavaju jedan drugog zviznuti o zemlju – onda ste vidjeli pola jiu jitsu borbe. Druga polovica se dešava na tlu. Naime, judo borci nakon što netko poljubi tatami uglavnom ustaju i nastavljaju dalje s nogu. Jiu jitsu borci u tom trenutku tek započinju sa svojom zabavom. Oni tada skaču na protivnika (osim ako pri tome ne dobiju petu u želudac), stutnje čitavu težinu na njega i pokušavaju ga natjerati da se preda. Tu primjenjuju osnove klasičnog hrvanja, no hrvanje ne dozvoljava poluge i gušenja oko vrata. Jiu jitsu nema tih skrupula. Dakle, stvar se svodi na to tko će kome prvi saviti ruku u smjeru za koji lakat nije predviđen, tko će kome zaustaviti zrak kroz dušnik ili krv kroz vratne arterije, čiji će prstići postati debeli i otečeni. Jiu nije niti u kojem svom aspektu plemenita vještina. Nema tu meditacije, upijanja qi energije iz okoliša, viteštva ili tako nečeg. Cilj je onesposobiti onog drugog u najkraćem mogućem roku i u tome je nevjerojatno efikasna. Da ne bi ispalo da je u pitanju neki klub krvoloka, treba znati da nije dozvoljeno guranje prstiju u tjelesne šupljine (he he he), čupanje za kosu, ugrizi i slično. I naravno, šaketanje. Od varijanti vještine postoje ona u kimonu (GI) i ona bez kimona (no GI). Ja bih rekao da kimono pogoduje onima koji su vješti, fleksibilni i brzi. Ja sam u prednosti u borbama bez kimona jer nisam baš majstor, ali sam sirovina.
Osobni doživljaj ove vještine: totalno sam se zaljubio. Nekad sam trenirao košarku i polomio sam si prednji križni ligament. Nakon transplantacije mislio sam da se više nikad neću baviti ozbiljno nikakvim sportom. Napucao sam kila, masnoće, lijenosti... i tako desetljećima. Kad su mi na sistematskom rekli da moj tlak i masnoći u krvi govore kako ću za koju godinu tražiti XXL lijes rekoh sebi da je bolje poginuti u borbi nego umrijeti od moždanog udara u fotelji te krenuh na jiu jitsu. Uslijedila su tri mjeseca upala mišića koje su graničile s ludilom (ovom prilikom zahvaljujem tvrtki Bayer na podršci), količine masnica bile su takve da sam pomalo podsjećao na crno-bijelo govedo, a naučio sam i savijati svoje tijelo u neke položaje za koje sam prije mislio da su nemogući. Dodatno, naučio sam kako je to kad ti ogromno muško dlakavo i znojno tijelo leži na licu. Dapače, naučio sam i kako je to kad ti ogromna dlakava muška guzica sjedi na licu dok ti u isto vrijeme njen vlasnik savija ruke u neuobičajene položaje. Rekli biste vi, koje li grozote. I zašto uopće sve to? Pa, stvar je vrlo jednostavna.
Na stranu činjenica da je ova vještina do te mjere efikasna da se tipično primjenjuje u policiji gdje ljudi moraju biti u stanju onesposobiti nekog većeg i jačeg agresivca, a da ga pritom jako ne povrijede; na stranu činjenica da jedan kolega koji je sada već totalna faca u jiu jitsu radi u ludnici – gdje ga svi poštuju i vole. Uvijek mi je glupo kada netko vježba borilačku vještinu kako bi je primjenjivao na cesti. S obzirom da su pištolji danas više svakodnevica nego raritet, najkorisnija vještina u uličnom konfliktu je 400 m s preponama. Trčeći u cik cak. Kod mene se radi o tome da radim izuzetno stresan posao. Zna mi se desiti da satima nakon što izađem iz firme ne mogu odvući misli s njega, s obitelji razgovaram kao zombi („da, molim te operi mi gaće... u stroju... molim“), a ponekad i noćima ne spavam. To jest, tako je to bilo. Sada, kada nakon bolesno napornih vježbi, umoran do nesvjestice, uletim u okršaj sa 100 kila mišića, kada pokušavam očajnički razmišljati kako zbaciti protivnika iako mi sve manje kisika stiže u mozak (što zbog nečijeg kimona u mojim ustima, a što zbog lakta na grlu), sve gluposti koje su se još jutros činile ključnima za preživljavanje odjednom postaju nevažne. Preživljavanje postaje preživljavanje i to je to. Nakon svega spavam kao beba.
A nije loše niti kada protivnik uz jauke preda borbu tapšući tatami kao lud. Neki su ljudi na praxitenu, neki na apaurinu... ja preferiram adrenalin. Bitno je za naglasiti da sam ja već poprilično stari konj, kao i pola „momaka“ koji sa mnom treniraju, ali u ovih godinu dana nisam vidio niti jednu ozbiljnu povredu. Za razliku od kolega koji igraju mali nogomet i od kojih je svatko malo poneko na dvotjednom bolovanju.
Enivej, dosta okolišanja i hajdemo na zaključak. Ako se nekome od vas ovo što sam napisao svidjelo, molim da se javi u ludnicu. Oni kojima se svidjelo, ali nemaju vremena za ludnicu, mogu doći na trening u borilački klub „Omega“ u Bjelovaru svaki ponedjeljak u osam te utorak i četvrtak u pola osam. Možete se javiti i našem treneru Medi na broj telefona 095 902 3420 i sve se s njime dogovoriti. Uvjeren sam da će on biti oduševljen što sam njegov mobitel stavio na Internet. Očekujem da će mi idući trening biti iznimno bolan. Ako dođete, dobit ćete priliku u istom paketu i dva puta tjedno pomalo trenirati kick boxing. Onako, za šalu.
Oni koji nemaju tu sreću da žive u Bjelovaru, već borave u gradu u kojem ja radim, neka pogledaju što znači SUBOS i vjerujem da će tu naći sve svoje odgovore.
U svakom slučaju, krenite. Moji kolege uvijek s veseljem očekuju nove, nježne i neiskusne članove kluba. ;-)
Demonstracija koja baš nije slična pravoj borbi, ali se lijepo vidi tehnika:
