13.07.2006., četvrtak
Put u Sichuan i plovidba po Yangze
14.4-22.4.2006, putnika 2 (MM-moj muž i ja)
Moja prijateljica koja je nedavno bila u Mongoliji nikako ne može sjediti na jednom mjestu. Ovaj je puta je prošla Sichuan. Gdje će na kraju završiti? Pitaj Boga...
14.4. 2006. Petak
Jeeee, konačno je došao i taj dan ! Nakon dugotrajnog surfanja, dugotrajnih pregovora s turističkim agencijama, višekratnih prekrajanja itinerera i rebalansa proračuna, krećemo put kineske pokrajine Sichuan te rijeke Yangtze.
Odmah na počeku na pekinškom aerodromu zastoj od sat i pol zbog ukinuća našeg leta....nadamo se da kašnjenje nije znakovito.
Slijećemo u "omanji" grad Chengdu (oko 10 mil. stanovnika), glavni grad "omanje" pokrajine Sichuan (oko 87 mil. stanovnika, ilustracije radi Njemačka ima oko 81,3 mil. stanovnika). Na aerodromu nas čekaju vodić koji govori engleski i šofer koji ne govori engleski...prvi dojam je ok.
U gradu je poslijepodnevni prometni kaos, stoga stižemo samo pobacati stvari na recepciji Lhasa Grand Hotela i jurimo u čajanu na Sichuansku operu. Dobivamo super mjesta blizu pozornice, stalno nam nalijevaju čaj, a maseri obrađuju umorne putnike. Cijeli strop je pun crvenih lampiona što daje posebni štimung.
Dvosatna predstava prošla je začas, redaju se svirači, pjevači, akrobati, glumci, lutkari, a najveća atrakcija je mijenjanje maski. Glumci imaju maske koje neprimjetno izmjenjuju, neki izmijene preko 10 maski u manje od 20 sekundi. Uz sav naš trud nismo skužili kako to rade. Šarene maske su izrazito živih boja koje odražavaju različita emocionalna stanja glumaca.
Po povratku u hotel stalno nalijećemo na mnogobrojne suncem opaljene budističke svećenike u crvenim haljama koji su došli na neki svoj kongres. Soba je uredna, ali je dosta hladno jer je sezona grijanja završena, bez obzira kakve su trenutne vremenske prilike...a one su prohladne. Kupaonica je ok, ali smo dobili rolu wc papira koja je već dobrano pri kraju.....no spremni smo, imamo svoj papir.
15.4. Subota
Rano ustajemo i krećemo u Sanxingdui Muzej, oko 40 km od Changdua u mjestu Guanhan. Putem smo ugledali pomalo čudnu povorku uz rub ceste, u prvi mah sam pomislila da su seoski svatovi jer su ljudi imali bijele maramice na glavi, no ubrzo me razuvijerila urna koja se njihala na motki koju su dvojica nosila na ramenu.
Sanxingdui muzej je super moderan muzej izgrađen na mjestu velikog nalazišta kulture Shu. Pronađeni predmeti evidentno govore da se radi o vrlo neobičnoj i još uvijek misterioznoj kulturi koja čak pomalo podsjeća na stare južnoameričke kulture. Mnogobrojni pronađeni kipovi imaju fizionomije lica koje su daleko od kineskih, naročito se ističu velike oči koje više podsjećaju na oči bijelaca. Same dimenzije kipova su pozamašne. Sve skupa djeluje moćno, mistično, očaravajuće, skroz smo otkačili.
Nakon toga pićimo u najstariji i najveći rezervat s pandama u Kini - Wolong. Ceste se sužavaju i postaju sve lošije, a pojavljuju se planinski vrhunci pod snijegom. Postaje i sve hladnije. U rezervatu je oko 60-tak pandi u ograđenim "vrtovima" gdje se slobodnije kreću. Male pande su priredile cijeli cirkus s međusobnim natezanjem, padanjem, hrustanjem bambusa i sl. Barem im je bilo toplo za razliku od nas. Vjetar je počeo brijati pošteno. Odjednom smo začuli da netko viče Šime, Šime, pa smo se začudili otkud sad neki Dalmoš ovdje....a kad ono, žena zove Pandu. To je možda u prilog teoriji da su Hrvati došli iz Kine.
Sve u svemu rezervat i nije nešto posebno dobro uređen, naš vodič kaže da je sličan rezervat u gradu čak i bolji. No dobro, u Sichuanu su pande zakon i spadaju pod "must see", ne do bog otić tamo i poslije reć' da nisi vidio bar jednu pandu.
Po odlasku posjećujemo wc čudesne arhitektonske konstrukcije, kakvu, moram priznati, još nisam susrela. Po Kini su uobičajeni čučavci, brrrrr, a ovo je bio čučavac...brrrrr eeeee uf. U ženskom wc-u su tri kabine ispod kojih je kanal, sve oblečeno u ploćice. Dakle stvar se obavlja tako da se čuči/stoji iznad kanala. Kad čovjek obavi svoje i pokuša spustiti vodu može jedino utvrditi da štrika kojeg bi eventualno povukel nema, kao ni vodokotlića iz kojeg bi krenula voda. Dok čovjek tako stojeći duma kaj da napravi i svi ga gledaju preko niskih vrata, odjednom se začuje zvuk pražnjenja vodokotlića te kanalom krene voda. Naime, vodu može spustiti samo osoba u prvoj kabini ženskog wc-a jer je jedino tamo vodokotlić s pripadajućim štrikom. Voda kanalom prođe kroz sve kabine u ženskom wc-u, te veselo putuje dalje ispod kabina muškog wc-a. Ruke se nemreju nigdje oprat, o miomirisima neću ni pričat, da ih slučajno ne bi evocirala u sjećanju.
Po putu na pauzi za slikanje planina, srećemo neke ljude u super dobrom autu. Takvog su i nama nudili, za više para naravno, ali je nama u našem crnom Volkswagen Santani čisto dobro. Vozač nam je isto super, s njim komuniciramo putem hrane i cigareta. Kineska vozačka etika nalaže da se kod svakog pretjecanja vozača ispred upozorava uzastopnim kratkim trubljenjem....trubimo često....
Vrludamo po zavojitoj cesti penjući se sve više, nažalost i magla je sve jača. Kad smo se popeli na najviši prijevoj (4467 m) Balang planine (5040 m) bila je takva magla da se nismo ni zaustavljali. Jadnom cestom s pozamašnim brojem rupa, nakon zavoja i zavoja doklatarili smo se do doline u kojoj se ukazalo mjesto Rilong i gdje ćemo prespavati.
U hotelu je takva šljiva da uopće ne skidamo jakne, kao ni višestruke slojeve ispod. Na upit kak da upalimo grijanje, tj. klimu, vele nam da to uopće ne radi, i da u krevetima imamo električne deke.....prije tanke tanašne dekice. Skroz sam pothlađena i odlučujem se na tuširanje vrućom vodom....samo ta vruća voda nikako da se pojavi....dakle, ne baš pametan potez. I tu štede na wc papiru.
Iz hladne sobe odlazimo na večeru u isto tako hladnu blagovaonicu gdje Kinezi već veselo lupkaju štapićima. Jelovnik je u potpunosti na kineskom pa naručivanje prepuštamo vodiću. Kad sam na kraju jela, na kineskom čak, izjavila da mi častimo, Kinezima su se oči zacaklile od odobravanja...definitivno smo ih osvojili. Druga stvar kojom se osvajaju Kinezi jesu pohvale kineske hrane.
Hrana za Kineze ima posebno mjesto u životu, u hrani se uživa i puno se jede. Jedan od pozdrava koji se koristi je "Ni chi shenme", što doslovno znači "Jesi li jeo".
Probati Sichuansku kuhinju također spada pod "must do". Hrana je izrazito šarf jer se koriste crvene papričice, češnjak, čili. Tipična jela su gongbao jiding (piletina s čilijem i kikirikijem), yuxiang rousui (komadići svinjetine s okusom ribe) i hot pot - radi se o zdjeli s dva dijela, u jednom dijelu je jako začinjena, a u drugom nezačinjena hrana (za ovakve ko ja koji pri konzumiranju začinjene hrane plaču od muke i pitaju se kojem je to kuharu opal poklopac s papra, grrrrrr). Začinjeno se, prema iskazu domorodaca, jede kako bi se tijelo oznojilo i tako izbacilo štetne tvari iz organizma.
Hrana je u prosječnim restoranima jeftina i vrlo ukusna. U cijeloj pokrajini rašireni su (po mojoj definiciji), restorani s otvorenom kuhinjom. To su mali restorani, koji izgledaju kao da su smješteni u garaži, dok je kuhinja izbačena prema ulici, te izgleda kao neki pult, obučen u ploćice, gdje se sve kuha na otvorenom. Ispred često stoji agilni djelatnik restorana koji maše i snubi goste. Niti jedan restoran nema stolnjak, jede se na najlonu koji se nakon ručka baca....ako nastave tim tempom bacanja uskoro bi se mogli ugušiti u najlon stolnjacima.
No bez obzira što to digresijom želim izbjeći i izbrisati iz memorije, kad je vodić izjavio da nam je u sobama oko -5, tek onda mi je od hladno postalo očajno hladno. Električne deke nisu puno koristile, tek toliko da se čovjeku ne napravi led na leđima. Kako smo dobili odvojene krevete stvar smo sredili tako da smo se oboje stisnuli u jednom, kreveti su naravno uski, te pokrili sa svih 6 pokrivača. Začudo, dobro smo spavali, samo ajd se ti ujutro ustani iz toplog kreveta u onu ledanu od sobe.
16.4. Nedjelja
Ujutro oblačimo gotovo svu odjeću koju imamo....sve majice, čarape, duple hlaće... koferi su ostali skoro prazni. Definitivno se nismo dobro pripremili za ovakvu hladnoću. Krećemo za dolinu Shung Qiao, odakle je dobar pogled na planinu Siguniang (4 sestre koje zovu i Alpama istoka). Planina ima 4 vrhunca (najviši je 6250 m) koji su cijele godine pokriveni snijegom. Shung Qiao (ili 2 mosta) dolina je duga oko 35 km, ulaz se naplaćuje i može se ući jedino s njihovim autobusima. Kada smo kupovali karte rekli su nam da smo prvi iz Hrvatske koji su ovdje došli.
Uz cestu viđamo jakove i ovce koji pasu nisku travu, a okolo su impresivne, visoke planine pokrivene snijegom, povremeno ih zaklanjaju ostaci magle što daje pomalo mističan dojam. Nebo nam baš nije naklonjeno, nema sunca.
U pauzi nam prilazi mala Tibetanka u narodnoj nošnji nudeći slikanje s njenim janjetom što joj je izvor sitne zarade. Nama je pak interesantnija ona pa se slikamo s njom.
Najveći dio stanovništva u Sichuanu pripada manjini Yi (6,5 mil.), dok su Tibetanci drugi po brojnosti (4,5 mil.). Dobar dio stanovništva pripada manjini Qiang (198 300) kod kojih je bio raširen animizam i vjerovanje u bijelo kamenje, a ostaci tih vjerovanja vide se još i danas na kućama na koje stavljaju bijelo kamenje te crtaju grafičke simbole u bijeloj boji.
Što idemo dublje u dolinu to je i više snijega. Nešto prije kraja doline stajemo, sve je bijelo, potpuno zimski ugođaj, ljudi se grudaju. Vodićica Tibetanka iz busa se raspituje kod našeg vodića jesmo li Rusi, te komentira kako MM ima lijepe oči. Pucam od ponosa....ili mi je možda vruće od silnih slojeva obleke.
Na povratku iz doline stajemo kod Tibetanaca kupiti pogače koje rade sa mlijekom. Ulazimo u kuću izgrađenu od kamena i drveta, podsjeća na naše stare kamene kuće na moru. Unutra se suši meso, a pogače peku na ognjištu u sredini kuće.
Svi smo se nagurali, u gungli uspijevam vidjeti kako Tibetanka mijesi pogače. Oduševljeni smo pogačama....kruh već nismo vidjeli par dana, mljac, a da bi obrok bio potpun kupujemo i ražnjiće od janjetine. Očito da je i Kinezima fino jer svi sumanuto kupuju i jedu. Naš vodić je pomalo iznenađen kak nam pogače tak dobro šmekaju, pa mu objašnjavamo našu ovisnost o kruhu.
Dalje je na redu arhitektura tornjeva koji su građeni u obrambene svrhe kao kule za skrivanje i mjesta gdje su se ložile vatre za upozorenje o dolasku neprijatelja.
Wori toranj u dosta derutnom stanju prva je naznaka brojnih tornjeva koje smo kasnije vidjeli u starom dijelu mjesta Danba. Nismo ulazili u samo mjesto, jer se ne može ući autom pa do tamo treba pješačiti sat i pol, a s brda prekoputa je i bolji pogled. Nabrojali smo 20-tak tornjeva, navodno ih je više od 100, neki u boljem, neki u lošijem, a neki u očajnom stanju. Jako podsjećaju na talijanske tornjeve u San Gimignanu. U razgledavanju nam se pridružila jedna krava koja je MM-u u slast polizala tenisicu i dalje nastavila svojim putem.
Po dolasku u hotel, u novom dijelu Danbe, penjemo se sa svim stvarima na četvrti kat gdje utvrđujemo da je soba ok, no kupaonica je neka čudna konstrukcija kakvu još ne vidjesmo. U prvi mah je izgledalo kao da se radi o običnom tušu koji iznad ima ogroman bojler, ali se uspostavilo da je tuš ujedno i čučavac. Hm, zanimljiva kombinacija....nismo pitali što ako se nekom u žaru tuširanja, recimo, zaglavi noga u toj rupetini. A i onaj bojler je izgledao pomalo prijeteći...
Nakon što smo saznali da od par hotela u "gradu" nema niti jednog s normalnom
wc školjkom, odnosno sve su kombinacija tuš + čučavac, pošli smo put mjesta Luding.
Navečer u hotelu u slast jedemo pogaču i proučavamo nerazumljive hotelske upute na chinenglishu " Dial 1011 and 1300 when you find fire alarm." Ajde dobro, javit ćemo vam...sve može za normalni wc.
17.4. Ponedjeljak
U Ludingu se nalazi podulji viseći žičani most preko rijeke Dadu, povijesno mjesto na kojem je Crvena armija za vrijeme velikog marša, pobijedila Kuomintang. Cijela priča obiluje nadnaravnim heroizmom tipa američkih filmova gdje jedan lik spašava cijelu Zemlju. Most je dosta širok, no hodanje po njemu nije jednostavno, teško je održati ravnotežu pogotovo kad nahrupi gomila turista. Turistička zabava je slikanje u raznim kostimima, naravno i u vojnoj uniformi s drvenim puškama. Najljepše su Anke partizanke s kečkama.
Nakon kupovine suvenira gdje je među plastikom teško pronaći nešto autentično, krećemo za Leshan. Dolazimo do šumskih predjela gdje ljudi uz cestu prodaju med, zaustavljamo se kod razgovorljivog dede koji nam pokazuje svoje košnice i pčele. U skromnoj kući sa stropa visi meso koje se suši, stari namještaj, a kao dokaz da je i u ovu šumu stigao dah gradskih trendova s postera nas gleda neki kineski Toni Cetinski.
Vozač se cjenka oko melase, a deda ga zeza nudeći mu neke bobice za ljepotu.
Zatim stižemo do male ciglane u kojoj većinom rade žene. Malo su zbunjene našim dolaskom i sramežljivo pogledavaju, no onda zaustavljaju cijeli pogon i cijeli radni kolektiv, njih desetak, se okuplja. Iskoristili smo situaciju za kratki intervju o položaju radničke klase u toj privatnoj ciglani. Mjesečno zarađuju oko 500-600 Yuana (oko 400-450 kuna), a rade svaki dan od 8-19 sati s dvosatnom pauzom za ručak. Kad smo ih pitali da se slikaju s nama u tren oka su se razbježale, kažu neće se slikati zmazane, premda su meni lijepe baš takve kakve jesu.
Iduća stanica - kipari. Iz rijeka skupljaju čudne naplavine drveća koje dodatno obrađuju, ne mijenjajući pretjerano izvorni oblik. Viđali smo takve skulpture po Pekingu i vrlo su skupe.
Na povijesnoj granici Tibeta i Sichuana postavljena je skulptura "Čaj i konji" koja predstavlja nekadašnji način transporta čaja iz Kine u Tibet, ljudi nose čaj na leđima, a u Tibetu ga preuzimaju i dalje transportiraju konjima....što bi se naprezali, jel.
18.4. Utorak
Leshan je "majušni" gradić s oko 1,11 mil. stanovnika, s tipičnim kineskim restoranima s jeftinim dumpling-zima, gužvom na svakom koraku, voćem, mesom i ostalom hranom koja se prodaje na podu.
Grad je smješten na tri rijeke: Dadu, Minjiang i Qingyi. Na ušću rijeka nalazi se najveća atrakcija, Budha (g.713-803) koji sjedi uklesan je u stijeni. Kip je visok oko 71 m i smatra se da je to najviša skulptura Budhe na svijetu, viša i od uništenih skulptura Budhe u Afganistanu...naravno, prije nego su uništene.
Došli smo dosta rano ujutro što nam je omogućilo da izbjegnemo naguravanje s brojnim turistima koji će kasnije nahrupiti iz Chengdua. Do samog podnožja skulpture prilazimo čamcem. Obasjan jutrarnjim suncem kip Budhe izgleda posebno mistično i smirujuće. Izlazimo iz čamca i kroz park dolazimo do terase u ravnini Budhine glave, a onda se uskim stubama spuštamo uz samog Budhu. Tek iz blizine doživljavamo impozantnost skulpture, glava je primjerice visoka 14,7 m, uho 7 m.
Autoputom brzo dolazimo do Chengdua. Kroz poslijepodnevnu gužvu probijamo se do hrama Wenshu (g.618-907) koji je najbolje očuvani budistički hram u gradu.
Na ulazu se nalaze čuvari hrama, zastrašujuće skulpture koje trebaju izazvati strahopoštovanje kod vjernika....kod mene su izazvale u svakom slučaju.
Kompleks zgrada izveden je u karakterističnom kineskom stilu, no uobičajena šarolikost je ovdje smirena u kombinaciji crne i crvene boje. Na glavnom oltaru su tri skulpture Budhe koje predstavljaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Vjernici i svećenici donose hranu te ju ostavljaju ispred skulptura, hrana simbolizira uzrok i posljedicu, tj. plodove ljudskih djela na Zemlji. Vodić nam pokazuje kako se moli što nespretno pokušavamo imitirati. Ispred hrama je velika posuda puna pijeska u koju se nakon tri naklona ubadaju zapaljeni štapići. Cijelo dvorište se dimi.
Oko hrama je veliki park u kojem je tradicionalna čajana. Ljudi vrijeme krate ispijanjem čaja i društvenim igrama. Dio tradicije predstavljaju i ljudi čije je zanimanje čišćenje uha.
Nakon hrama idemo u susret drugu Mao-u. Pozamašna bijela skulptura sa sivim curkima, stoji s ispruženom desnicom na visokom postolju, te, kako kažu domoroci, zaustavlja taksi.
Vraćamo se u Lahsa Grand Hotel, gdje je još uvijek nestašica wc papira...ponovno dobivamo rolu pri kraju. Na traženje dodatne role dobivamo još jednu koja je isto tako pri kraju. Pitam se jel ih već proizvode s tak malo papira.
19.4.Srijeda
Zbog ranog leta budimo se u cik zore, iz Chengdua letimo za 387 km udaljeni Chongqing odakle ćemo dalje za Dazu. Chongqing je jedan od najvećih gradova u Kini, sam grad ima 15,3 mil., a šire gradsko područje oko 30 mil. stanovnika.
Grad je na brežuljcima, zbog čega su uske ulice i ljudi ne voze bicikle. To je prouzročilo i pojavu zanimanja nosača, ljudi iz ruralnih područja dolaze u grad i zarađuju noseći bilo kakve stvari uzbrdo.
Moderan, industrijski grad s neboderima i neopisivom gužvom, nema turističkih atrakcija, turisti dolaze isključivo zbog ukrcavanja na brodove kojima plove po rijeci Yangtze.
Tu i tamo se pojavljuje tradicionalni kineski štih, kao što je Hrelić na cesti usred ultra modernih zgrada.
Grad odlikuje i nekakva arhitektura garaža koja je zapravo proširena svugdje gdje smo bili. Naime, kuće u prizemlju imaju garažu u kojoj je restoran, dućan, radionica i sl., a živi se na katu. Ponegdje su samo nizovi garaža pretvorenih u dućane itd.
Pospani se zavaljujemo u auto i prepuštamo vodiću koji nas treba odvesti do mjesta Dazu, 167 km od grada. Baz obzira na prethodno informiranje putem knjiga i interneta, čovjek ipak nema pravu predodžbu onoga što ga čeka na samom mjestu. Ono što nas je dočekalo daleko je nadmašilo sva naša očekivanja. Doslovno smo gledali razjapljenih usta i raskolačenih očiju, a MM je fotografirao svaki najmanji detalj.
Radi se o reljefima u stijeni s prikazima budističke doktrine. Postoji više lokaliteta, a mi smo posjetili najpoznatiji - Baodingshan (g.1174-1252). Ukupno je čak preko 10 000 skulptura, dobro su očuvane, još se vide i tragovi boja. Stijene su doslovno natrpane, skulpture visoke po nekoliko metara okružene su brojnim manjim prizorima od kojih su mnogi poprilično krvoločni. Budistički pakao nije ništa milosrdniji od kršćanskog, primjerice kuhanje ljudi u loncu, gaženje ogromnim kotačem, probadanje kolcem, samo su neke od zanimacija koje čovjeka mogu snaći u paklu. Inače, imaju dva pakla, topli i hladni....ko da jedan nije dosta.
Najveća skulptura (31 m) je ležeći Sakyamuni - osnivač budizma, koji je prešao u nirvanu. Očaravajuća i zastrašujuća je skulptura Avalokitesavra koju okružuje 1007 različitih ruku tvoreći formu raširenog paunovog repa.
Pod dojmom se vraćamo u Chongqing gdje još nekako trebamo utući par sati do ukrcavanja na brod.
Vodić nas vodi u mali muzej svile gdje nam zorno pokazuju cijeli proces kako se dolazi do svilenih niti od kukuljice svilenog crva (valjda se tak zove na hrvatski). Crv je bljak, ali je nevjerojatno koliko niti se može dobiti od jedne kukuljice...ženske su malu kukuljicu rastegnule na jedno 1 m x 1 m. Uz muzej je naravno i dućan s različitim proizvodima od svile, ali cijene su toliko paprene da ne kupujemo ništa.
Naposlijetku, krećemo do luke, koja izgleda kao blatna kaljuža u nekom zagorskom dvorištu preko koje treba poskakivati po daskama....fala bogu to planiraju urediti.
Upadamo u svoju kabinu i dok čekamo polazak kroz moju svijest dopire činjenica da sam ostavila majicu u hotelu....o neeeee. Tko rano rani, jel.....grrrrrr.
U početku se opraštam od majice jer znam da se s Kinezima rijetko što može razjasniti telefonom. No, kako eto imamo vremena, ajde da si malo dignem živce. Preveč je bolno i samo prisjećanje na razgovore koji su uslijedili pa i potrajali idući dan, no moja majica je zahvaljujući nekoj djelatnici hotela, lažnog imena Susan, proputovala Kinom u DHL kuverti i sretno se vratila u Peking. Jupiiiii.
20.4.2006. Četvrtak
Krećemo po rijeci Yangtze nizvodno ostavljajući Chongqing u jutarnjoj magli. Čeka nas oko 200 km plovidbe kroz tri kanjona - Qutang, Wu i Xiling kanjon. Brod je uređen čisto u kineskom stilu, a pramac je u obliku ogromne zmajeve glave.
Rijeka je široka, smeđe boje, a promet, što turistički što industrijski, je intenzivan u oba smjera. Uz obalu često viđamo brodove na koje utovaruju ugljen, industrijske pogone, visoke dimnjake. Sela pak izgledaju kao neka predgrađa s par popikanih niskih zgrada. Dosta toga je već potopljeno zbog velike brane izgrađene pri kraju Xiling kanjona i preseljeno je više od milion ljudi, a pripremaju se na daljnji rast vode kada proradi cijeli pogon brane.
Pristajemo kod gradića Fengdu - "Grad duhova". Hramovi i zastrašujuće skulpture posvećeni su bogovima podzemlja, na svakom koraku su stalna upozorenja na moguće patnje i kazne, naglasak je na mučenjima u paklu tipa rezanje pilom i razvlačenje utrobe....poprilično morbidan ugođaj. Uz sve to stalno se mora paziti gdje staješ, koliko koraka radiš i sl. da se ne bi izazvala nesreća, primjerice ne do bog stati na prag i još lijevom nogom.
Na brodu upoznajemo par Kanađana i Poljake. Separirali su nas za poseban stol, a par Kineza koji je doručkovao s nama od straha je zbrisao do ručka. Razmjenjujemo iskustva....tek sad vidimo da smo ni ne primječujući postali tate mate....stvari kojima se oni čude nama su već sasvim normalne.
Navečer je kao bila neka predstava koja se svela na blentave igre poznate i na ljetnim terasama naših hotela, kad je postalo jasno da će u svakoj "mučiti" po jednog bijelca lagano smo se izgubili...
21.4.2006. Petak
Ulazimo u prvi kanjon Qutang, rijeka odavde postaje zelenija, obala nepristupačnija, a zelena brda obavijena su maglom. Kiša je počela od ranog jutra, krasno, baš danas kada je na redu razgledavanje visećih lijesova. No kaj se može, prekrcavamo se na manje brodove i odlazimo na pritok Yangtze, rijeku Daning, gdje plovimo kroz tri manja kanjona. Sve je drugačije, mnogo uža i zelenija rijeka, bez industrije na obali. Kiša mjestimično prestaje, ali se raspadala baš kad smo došli do stijena s visećim lijesovima. No kaj je tu je, kisnemo, snimamo, istežemo vratove pokušavajući vidjeti visoko postavljene lijesove. Uspjeli smo vidjeti dva lijesa smještena u plitikim pećinama.
Naime, ljudi iz Ba manjine su iz nepoznatog razloga svoje mrtve "pokapali" stavljajući ih u pećine, čak oko 400 m iznad rijeke. Navodno, što je lijes bio viši to je pokojnik bio značajniji. Nije baš ni sigurno kako su te lijesove uopće stavljali tako visoko zbog totalno nepristupačnog terena.
Izlet je trajao 4 sata, a cijelo vrijeme je neka Kineskinja urlala na mikrofon, da smo već dobili glavobolju....da mi je samo znat kog boga je imala tolko za mljet.
Istu naviku ima i vodić na brodu koji svaki put kad nas sretne urla ko da smo gluhi, a mene uporno zove Ilana....na kraju sam odustala od ispravljanja, ali je zato dobio slabu ocjenu u upitniku, aha.
Po povratku smo napravili kardinalnu grešku, pristojno smo u kabini čekali da najave ručak, no kako se to nikako nije dešavalo zaključili smo da su gladni Kinezi već vjerojatno navalili na klopu pa su zaboravili i ostalima javiti. Sišli smo s 20 minuta zakašnjenja što nas je skoro koštalo da ostanemo gladni jer su Kinezi već skoro sve pohasali. Kako Poljaci očito nisu skužili da ih nitko neće pozvati, rekoh onima na recepciji da ih pozovu....nisu ih pozvali. Kasnije su im u sobu dofurali neke grickalice koje su toliko bile šarf da to nisu mogli jesti. Nisu čekali da ih zovu na večeru.
Doplovili smo do mjesta Yichang (provincija Hubei) gdje je izgrađena brana, brodovi su potrpani u katarke te je počeo podulji proces spuštanja na niži nivo rijeke ispod brane.
22.4.2006. Subota
Ujutro je bila debela maglušina pa smo se pobojali da branu nećemo ni vidjeti, no dok su nas s busevima dopeljali do nje, magla se na svu sreću digla. Brana Sanxia (tj. brana tri kanjona) se počela graditi 1993.g., a sve bi trebalo biti dovršeno 2009.g. Impozantne je veličine, visoka 185 m, dugačka 2150 m, navodno je najveća takva brana u svijetu. Kinezi od nje rade atrakciju i dovode turističke grupe, a oko brane niču hoteli.
Po povratku u brod skoro su nas rastrgali brojni prodavači koji nasrću sa svojim drangulijama. Tek što si se riješio jednog već se stvori drugi. Kad smo prošli kroz taj kordon dočekao nas je kordon prosaca. Čovjek doslovce mora bježati, nema šanse da ih se otarasiš ako samo malo zastaneš. Najveća greška je ako im se nešto da onda se doslovno prikelje za tebe i ne puštaju.
Dalje plovimo još malo do luke u Yichangu gdje je iskrcavanje. Ispraćaju nas djelatnici broda premandureni u tipičnog kineskog zmaja kojeg već dulje vrijeme lovim po Pekingu, ali to je već druga priča, i tamburanje po bubnjevima.
Yichang je gradić (2,63 mil) po izgledu selendra, zmazani sivi dijelovi s kramom i ofucanim kućama izmijenjuju se s novouređenim dijelovima. Preko rijeke su izgrađena tri velika mosta pred kojima bi se oni naši prek Save mogli skriti.
Da bi utukli vrijeme do polijetanja aviona, posjećujemo pećinu Sanyou (tri putnika) s uklesanim stihovima poznatih kineskih stihoklepaca, te ostatke strateški važne utvrde koja gleda na ulaz u posljednji od tri kanjona Yangze-a.
Za kraj u parku slušamo tradicionalnu kinesku muziku koja se izvodi na par nizova povješanih većih i manjih zvona.
Novi mramorni aerodrom kakvog bi mogli poželjeti u Zagrebu, je dosadan, bez restorana i dućana gdje bi čovjek potrošio zadnju paru, ako ju još uopće ima.
Na letku nam nude Pizzu Venice sa slikom kosog tornja iz Pise. Avion....zai jian Yichang, ni hao Beijing....
Info za put:
postoji let Amsterdam - Chengdu preko KLM-a
nositi svoj wc papir :)
uzeti toplu odjeću
|
- 13:36 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
05.07.2006., srijeda
Vječiti bundžije
Znate li tko su vječiti bundžije? To je ona ekipa koja se vječito buni. Ako ste ovo odmah prokljuvili, onda vjerojatno onda znate i koja rijeka teče ispod savskog mosta. Ali, iako je stvar na prvi pogled banalna, ima se o vječitim bundžijama još dosta toga za reći.
Recimo, jednom sam prilikom sa ekipom iz firme bio na strateškom planiranju. Za one koji ne znaju, to je ono kad management firme zaključi kako im ljudi previše rade u radno vrijeme i zbog toga se ne mogu baviti misijama i vizijama. Tada management odluči da se ljudi imaju misijama i vizijama baviti u slobodno vrijeme. Jedan vikend ih lijepo skupe na hrpu, potrpaju u vozila i odvedu u neku planinčinu gdje i medvjedi hodaju okolo s topografskom kartom i kompasom, a gdje bića čija tijela nisu pokrivena dlakom vrlo brzo umiru od hladnoće. Tamo se u neku sobu planinarskog doma postavi flipchart, whiteboard, platno, laptop i beamer te strateško planiranje može početi.
Flipchart - onaj veliki blok na stalku po kojem se piše markerima
Whiteboard - za razliku od primitivnog pomagala „blackboard“ iliti školske ploče, ovo je moderno pomagalo po kojem se piše flomasterima za whiteboard; problem s flomastermima za whiteboard je u tome što se teško razlikuju od markera – što rezultira jednokratnom upotrebom whiteboarda i prosvjedima sindikata čistačica
Platno – ono na što se projicira projektor, nekad ulogu platna preuzima i običan komad zida
Beamer – uređaj koji služi za proizvodnju topline i buke, a u sklopu njegove sekundarne namjene može se koristiti za projiciranje slike s računala na platno ili zid; oni koji su glupi i ne služe se managerskim žargonom povremeno ga zovu i projektor, ali ja ne poznam nikog takvog
Laptop – računalo za one koji su nešto skrivili pa ga sada moraju tegliti svuda uokolo sa sobom, ne bi li zaradili skoliozu i k tome radili prekovremeno kod kuće
Sve ovo je osnovna oprema za strateško planiranje, a kao dodatne mogućnost postoje još i panoi koji se stavljaju po zidu, žuti papirići na koje se pišu zapažanja te se potom ljepe po panoima na zidu i još beskrajno puno varijacija na temu vrtićkih igara. Mogućnosti su beskrajne, a jedino ograničenje je granica duševne rastrojenosti konzultanata koji sugeriraju ovakve metode.
Na početku, svi se stisnu oko beamera ne bi li se malo ogrijali, a Najveća Faca među svim facama koje su se skupile održi uvodnu riječ o trenutnoj situaciji i koji je cilj.
Zašto „face“? Jesam li napomenuo da se strateškim planiranjem ne bave obični šljakeri, već su takve radionice uglavnom rezervirane za middle management? Middle management je grupa ljudi koji su bili dovoljno sposobni u svom poslu da bi napredovali i potom se bavili administrativnim poslom, a ne onim u čemu su najbolji. Oni na to pristaju jer je bolja plaća, a i ljudi ih zovu „šefe“. Svi ih mrze jer middle managerima top management kaže što se mora napraviti, a onda managerčići mrcvare obične šljakere da se to i postigne - ma koliko nerealno bilo. Nije lako biti middle manager jer se s jedne strane svađaš s puno ljudi, a s druge strane se ulizuješ šefovima. Postoje i middle manageri koji su drugačiji, ali oni postoje jako kratko.
Tada ostali, male face popunjavaju neke tabele, nabacuju nekakve ideje (brainstorming, za neupućene), ispisuju papiriće i žestoko polemiziraju oko stvari koje s mozgom veze nemaju, a sve ne bi li aktivno sudjelovali u postizanju dugoročne strategije. Koja će se potom otisnuti na laserskom kolor printeru i pospremiti u ladicu.
Tako sam i ja za vrijeme konkretnog sastanka vješto polemizirao u korist nekih ideja koje su trebale doprinjeti poboljšanju kvalitete proizvoda te poboljšanju prodaje općenito. Bio sam iznimno inspiriran (uhvatio sam mjesto blizu ispuhu beamera pa sam bio euforičan zbog vreline na licu i hladnoće na burezima), a moji su prijedlozi bili dobri i produktivni. Nažalost, Kolegica Bundžija je svaki put kad bih ja nešto predložio imala prigovor. Neke stvari nisu bile ostvarive iz jednog razloga, druge nisu bile isplative iz drugog. Konstruktivna kritika svakog prijedloga je dobra, na kraju zato i jesmo bili tamo da podjelimo iskustva. Stoga se nisam dao smetati, nego sam svoje ideje sve dalje razvijao i poboljšavao, smišljao nove, racionalizirao... Bez i jednog izuzetka svaka od njih je bila dokusurena preciznim snajperskim hicem Kolegice Bundžije baš u najslabiju točku. Tako smo se mi nadmudrivali dva dana, sa žarom u očima i naporom na licima. Kao dva gladijatora, dva titana, dva sindikalca u borbi za zadnjom zdjelicom maksimirskog prvomjaskog graha. I potkraj drugog popodneva sam pukao. Onako, bez najave. Nisam niti znao da sam toliko ljut, sam sam sebe šokirao. Počeo sam urlati na sav glas, proljevati sok i mineralnu što su stajali na stolu, a komadići slanih štapića iz mojih su usta prštali svuda u krug. U glavi sam vidio prekrasnu sliku sebe kako ubijam Kolegicu Bundžiju, nabijajući joj plahte papira sa flipcharta u usta te udarajući je potom po glavi svojim preteškim laptopom. Zatim sam se vidio kako je odvlačim u šumu, bacam u neku jamu koja je nastala slijevanjem vode i zatrpavam je lišćem. Ne vjerujem da bi ikome falila da se nije vratila na posao. Ne bih niti ja. Enivej, moja eksplozija je izazvala stanje šoka kod svih prisutnih, razbudila one kojima je bilo toplo pa su zadrijemali, oživjela one koji su obamrli od hladnoće. Generalno, doživio sam kritiku zbog svog načina ophođenja i nekolegijalnosti. Ali je rijetko tko uspio uočiti da je Kolegica Bundžija tokom dva dana pokopala pedeset prijedloga, a nije dala niti jedan. Da je znala reći kako ne valja raditi, ali ne zna reći kako onda valja. Možda se trebala zaposliti u Saboru, kao zastupnik oporbe. Nažalost, od mene uglavnom očekuju da posao napravim do kraja, makar i ne baš savršeno.
Drugi primjer bundžija su oni koji usred sastanka počnu kukati da nešto ne valja. Recimo, nitko im nije dao proceduru za posao koji rade pa sad oni griješe jer improviziraju. Kad netko tako nešto kaže, pogotovo obrazovan čovjek na odgovornom radnom mjestu, ozbiljno mi dođe da izvadim toplomjer i izmjerim mu temperaturu. Naime, s obzirom da spomenuti Kolega Bundžija već dulje vrijeme radi taj posao, on bi već trebao znati koji je najbolji način za njegovo obavljanje. Stoga bi pohvalno bilo da opiše svoj rad, da nekom od šefova podastre takvu proceduru ne bi li mu se na nju ovaj potpisao i potom može nastaviti raditi što god hoće, ali sada sa certifikatom. Ne, njemu je to bezveze. On želi da mu ja, koji o njegovom poslu znam samo načelno, propišem proceduru i natjeram ga da radi po njoj. Istina, tako će mu možda biti teže, tako će možda biti i manje efikasan, ali će barem moći kukati da sam ja budala i da sam ga natjerao da radi na krivi način. I zato viče „trebalo bi, trebalo bi“ dok ja stvarno ne podivljam. A kad podivljam, onda će za svaki put kad bude išao na wc popunjavati obrazac u tri primjerka i nositi u računovodstvo na ovjeru. Pa ćemo vidjeti kad će se ponovo buniti da mu netko treba napisati proceduru.
|
- 13:36 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
