31.05.2006., srijeda
Nogomet
Opće je poznato da smo mi, hrvatski muškarci mlađe generacije, osviješteni i emancipirani muževi koji preuzimaju svoj dio brige oko djece i kućanstva. Mi smo civilizirani radnici koji znaju svezati kravatu na košulju tako da čvor bude savršen i da boje pašu, ne bismo li isključivo savršeno odjevni pokajnički klimali glavom pred šefom. Mi ustajemo u tramvaju djedici što stoji pokraj nas – pogotovo ako djedica dulje vremena nije oprao dio svoje anatomije koji nam se nalazi u visini nosa, nama je neugodno ako prdnemo dok se na sastanku sagnemo uključiti laptop u struju, mi imamo uredno podrezane nokte bez crnog ispod, a nos kopamo samo dok u autu čekamo da se upali zeleno na semaforu. Sve u svemu, civilizirana bratija na koju bi bila ponosna svaka razumna punica (u to se možete i sami uvjeriti ako ikad uspijete pronaći takvu). Naravno, sve to prestaje vrijediti kad se počne približavati jedno od važnih nogometnih natjecanja. Ima nešto u nogometu zbog čeg krv vrije, što budi primarne instinkte, zbog čega do jučer fina gospoda sada na stadionima pokazuju gole dlakave škembe ofarbane u crveno-bijele kvadratiće. Sve razumne supruge (i ovo bih iskomentirao, ali se bojim posljedica) u to vrijeme povlače se na mjesta gdje nježni spol obično obitava u vrijeme sportskih natjecanja – frizerske salone, beauty salone, trač partije i shopping centre – te na neko vrijeme prepuštaju svjetski primat primatima. Dok opet ne dođu na svoje. To su činile i ovom prilikom, jer spremao se veliki trenutak. Veliki derbi. Meč svih mečeva u kojem će se saznati tko je najbolji, tko će kući otići sa štitom a tko na njemu. Dan u kojem će se liti krv i suze, u kojem će se plakati i smijati, dan kad će se do dugo u noć pjevati pjesme, dan nakon kojeg nikada i ništa više neće biti isto. Dan nogometnog susreta reprezentacija srednje grupe dječjih vrtića Tračinčica i Maslačak. Derbi.
Toga popodneva povjetarac je mreškao valiće na zelenom moru nogometnog terena improviziranog u stražnjem dvorištu Maslačka. Sa svake strane zaravni u zemlju su bila zabijena dva kolca koja su predstavljala vratnice, a udaljenost između njih odredio je sudac koristeći preciznu etalonsku mjeru duljine svog koraka. Jednu aut liniju činila je ograda prema obližnjim vrtovima što su se već šepurili prpošnim perima mladog luka, a drugu je određivao niz drveća bez dohvatljivih grana (ne bi li se spriječilo pentranja i padove vrtićaraca) koji je bio u prevelikom neredu da bismo ga nazvali drvoredom. U prostoru iza drveća stajali su natiskani očevi i majke, prijatelji te rodbina mladih igrača što su trebali istrčati na teren svakog trenutka. Za potrebe ove priče nazovimo taj prostor tribinama. Dakle, na Istoku smo bili mi, navijači gostujuće momčadi, a na zapadu domaći – Maslački. Neki čudan muk visio je nad stadionom. Što su minute dalje odmicale napetost je bivala sve očitija, još malo pa se mogla rezati vrtićkim škarama za papir (tupog vrha). Tribine su tiho brujale, poput žica pod visokim naponom. Dolje, uz aut liniju, točno između dvije navijačke skupine, bila je poredana specijalna postrojba teta zaduženih za održavanje reda. Stajale su tamo, u punoj opremi, oklopljene u roze kute bez rukava. Bez obzira na njihovo dugogodišnje iskustvo u suzbijanju vrtićkih nereda i nad njih se nadvila jeza. I taman kad se učinilo da će sve ograde popustiti i da će se napetost preliti na teren kao cedevita preko ruba plastične čaše, timovi su utrčali! Masa je eksplodirala u oduševljenom urliku. Karnistri su zabubnjali, trube su zatrubile a navijačka pjesma prolomila se iz stotinjak grla. Potpuno ponesen atmosferom naginjao sam se preko glava ljudi, ne bih li bolje osmotrio naše, gostujuće Tratinčice, kako trče prema svojoj polovici. Tamo na drugoj strani, gotovo do gola već je dotrčao naš golman Tin. Bio je to odličan golman. Golman odličan u pjevanju. Znao je riječi svih pjesama koje su se vrtile na radiju, bio je solist u vrtićkom zboru, mile melodije izlazile su iz njegovog grla čak i na popodnevnom tečaju engleskog. Zaista odličan pjevač. Ali nije bio baš dobar nogometaš pa ga je trener stavio na gol u nadi da će time pojačati napad. Kad smo već kod našeg trenera, to je bio neki mladi, tek diplomirani difovac plavih oka i plave kosice ošišane na ježa. Oni koji su navikli na utakmicama vikati "Ćiro pederu!" bili bi oduševljeni da su mogli njega vidjeti na klupi. No, nazad na tim. Pred golom se zagrijavao i Domagoj, nedavni transfer iz ekipe područnog vrtića u Velikom Grđevcu. Imao je glavu poput bundeve na koju je natakao znojnicu, debele ručerde bile su neprimjerene petogodišnjaku, a čovjek bi se mogao zakleti da skoro pa ima dlakave noge. Pričalo se da je transfer uslijedio na zahtjev ravnateljice tamošnjeg vrtića, a nakon većeg broja incidenata koji su uključivali nasilje i upotrebu lascivnih izraza. Prelaskom u Tratinčicu našao je sebe u ulozi beka. Ustanovio je da igrajući na toj poziciji može nastaviti s nasiljem u nesmanjenom obliku, ali da dokle god to čini u igri prima samo pohvale za svoj trud. Bio je on neprobojni bedem obrane Tratinčice. Oko centra je skakutao naš napadač Toni, mališan prikrivenih talenata. Toliko dobro prikrivenih da je i kuće i leptire i sunce crtao u obliku crnih fleka. Činio je to već dvije godine, na očaj svih teta koje su proklinjale svakodnevni trud uložen u njega. Još je malo rano za zaključiti, ali postojale su i snažne indicije da je disleksičan te da ima problema u shvaćanju. Njegovom ocu svi su drugi očevi zavidjeli jer je bilo izgledno da mali ima sve potrebne predispozicije da postane veliki nogometaš. A već je i sada bio izvrstan dribler. Ukoso preko terena, sapličući se preko vlastitih prevelikih stopala, kaskao je moj Sin. Desno krilo. Gospodar sredine terena. Onaj koji nabacuje loptu u šesnajsterac ravno na nogu golgeteru. Onaj koji iz slobodnog udarca trese mreže, kojeg se boje svi golmani. Moj Bekem. Trčkarajući tako, tražio je pogledom svoju majku i mene. Ugledavši nas sjetno se nasmiješio i gestikulirao nešto kao "curi mi nos", a onda se još jednom sapleo preko vlastite noge i otrčao dalje.
Prije nego je sudac mogao dati znak za početak valjalo je razriješiti jedan ozbiljan problem. Timove nije bilo lako razaznati jer nisu nosili dresove u skladu sa bojama svoje ekipe. I na jednoj i na drugoj strani bilo je po nekoliko klinaca koji su imali majice na kvadratiće, a na leđima im je pisalo "Pršo". Također, u oba tima bilo je onih koje su mame obukle u bijele majičice i bijele čarapice, snježne baš kao u reklami. Jedna inventivna teta otrčala je u zgradu vrtića i vratila se sa hrpom prevelikih zmazanih zelenih fluorescentnih prsluka u koje oblače klince dok ih šeću uz prometnice po kojima tutnje šleperi. Domaći su ih obukli na sebe i utakmica je mogla početi. Sudac je prišao centru i pokušao staviti loptu na tlo kako bi se izveo početni udarac, ali igre gladna mlađarija krenula je u akciju i prije početnog zvižduka. Malci su ga krvavo išutirali po rukama i potkoljenicama, pokušavajući što prije pokrenuti napad. Nakon nekoliko pokušaja uvjeravanja hiperaktivnih igrača da se smire, sudac je odustao i riješio stvar podbacivanjem, kao u košarci. Nema veze, važno da smo krenuli. Već od prvih trenutaka susreta mogao se uočiti rafiniran i dobro razrađen taktički pristup obaju timova. Naime, čim je lopta dotakla tlo svi su punom silom potrčali ravno prema njoj, na taj način oformivši ono što bi se u ragbiju nazvalo "kup". Neko vrijeme iz hrpe se mogla razaznati samo tu i tamo pokoja ruka i noga kako proviruju, a gotovo sam pa siguran da nitko nije znao gdje je lopta. Zadnji put kad sam vidio Sina nekako se nezainteresirano klatario oko sredine terena i gledao u zrak, a onda ga je prekrila hrpa dječjih tijela. Bit će da je negdje pri dnu. Očevi su derali grla bodreći svoje kršne momke, a majke su zapomagale nad golim križima i izgrebanim koljenima. Nenadano je lopta izletjela iz hrpe u smjjeru našeg gola. Golman Tin potpuno se ukočio, evidentno nespreman na činjenicu da bi netko mogao koji put i šutnuti loptu prema njemu. Nekoliko najbržih protivnika već je jurcalo u njegovom smjeru i vidjelo se da je opasnost po gol gostiju vrlo velika. Ali uto se odnekud stvorio bek Domagoj i uz glasan urlik nasrnuo na napadače. U šoku od straha sićušni protivnički igrač brzo je ispucao loptu u publiku i zbrisao prema svome golu. Domagoj je kipio od bijesa jer je olako ispustio priliku da malca svojski pokrši pod izgovorom obrambene igre. Ali neka, utakmica je tek počela. Potražio sam pogledom svog sina. On se polako ustajao sa mjesta gdje su ga posložili na tlo. Koljena i laktovi bili su mu potpuno zeleni od trave, polo majica u koju ga je odjenula majka bila je totalno sažvakana, a on je izgledao kao da ne razumije u kojem smjeru treba potrčati. Gotovo sam siguran da i nije razumio. Ostatak poluvremena protekao je u izmjenama napada jedne i druge strane. Zapravo, prije bi se to moglo nazvati stohastičkim pokretima lopte koju u svakom trenutku udara velik broj nogu pa ona u očaju pokušava umaći nekamo gdje je manja gustoća tih prokletih balavaca. Moj Sin se našao u centru zbivanja samo u momentima kad bi akcija slučajno dolutala do njega. Tada bi uvijek snažno zamahnuo pokupivši nekoliko potkoljenica, ali puno rjeđe loptu. Ako bi i mlatnuo loptu, to bi obično bilo u smjeru vlastitog gola. Ja sam zdušno urlao navijajući, dajući upute, izvikujući besmislena i totalno nepedagoška obećanja o divotama koje će ga snaći samo ako odigra jednu akciju kako valja. Osjećao bih se glupo da su drugi očevi bili imalo normalniji od mene, ali u datim sam se okolnostima zapravo jako dobro uklopio. No, unatoč mom trudu lopta bi ubrzo odletjela na drugu stranu, a Sin bi krenuo besciljno bauljati po praznom komadu terena, gledati u krošnje, smiješiti se ljudima sastrane. U jednom je trenutku čak i zastao da popriča s vrtićkim kolegom koji je stajao u publici. Za to vrijeme igra nije jenjavala i naš gol se našao u novoj opasnosti. Nakon brze akcije topovski udarac poletio je ka našem vrataru. Tin jednostavno nije imao dovoljno izoštrene reflekse da bi se stigao izmaknuti i lopta ga je pogodila posred lica, odbivši se potom van terena. Malac je raširenih ruku izveo elegantan let s ateriranjem na leđa, ne uspjevši niti zajecati. Istina, sad će malo fufljati dok pjeva, ali ovo mu je bila prva zabilježena obrana u karijeri. I to kakva! Uglavnom, prvo poluvrijeme završilo je bez zgoditaka. Na zvižduk suca nitko nije stao. Tete su utrčale, smirile nogometne zvijezde i natjerale ih da zamijene strane, dok su oni zacrvenjeli puhali poput bijesnih ježeva te gledali protivnike ispod oka. Mome Sinu bilo je svejedno na koju stranu treba trčati. Vjerojatno i na kojem je kontinentu.
Drugo poluvrijeme obilježila je vrlo slična igra, ali i veći broj navijačkih ispada. Nervozni zbog nedostatka golova očevi su skandirali "Vratite nam vrtićku naknadu", "Teta, obrij noge", "Maslačci, otpuhat ćemo vas" i "U boj, u boj, za vrtić svoj". Klinci su zdušno nabijali po lopti, prolijevajući znoj te pokoju suzu, ali bez rezultata. Svi su bili očajni. Tek, negdje pod kraj drugog poluvremena jedan od protivničkih klinaca naivno se sagnuo, ne bi li se prošvercao i rukom gurnuo loptu u željenom smjeru. Domagoj je u trenu prepoznao zgodnu priliku i iz zaleta složio klinca volejem posred lica. Mali se prosuo po podu tamo negdje na desnoj strani terena, van kaznenog prostora. Sudac je do tada bio već toliko izbezumljen da uopće nije skužio tko za koga igra te je dosudio faul i slobodan udarac za našu stranu. Urlici negodovanja pukli su sa tribina, ali on nije odustajao. Izdržao ih je muški, koliko već muški to može jedna vrtićka teta. Tetan. Moj Sin trebao je izvesti udarac. To je to! To je ta šansa! Pozicija je idealna za njega, živi zid totalno je šupalj, a golman čuči u golu kao da kaka! Nema šanse da ne pogodi. Sin je lelujavo otkoračio par koraka unazad, a tribine su utihnule. Samo sam ja vikao, dajući upute. Svi su gledali u mome smjeru, ali me nije bilo briga. I moj malac me kratko i nezainteresirano promotrio, a onda se tupo osmjehnuo, slegnuo ramenima i potrčao prema naprijed. Sapleo se korak prije lopte i u padu je razvalio nevjerojatno snažnim volejem. Te pogodio klinca u živom zidu u želudac, na što se on presamitio i kleknuo na pod.
- KOOONJU, SLOOOONE, TKO TE NAPRAVIO TAKVOG BLESAVOG?!?! – pedagoški sam ohrabrivao svoje dijete preko cijelog terena, ne bi li iz njega postala sigurna i samosvjesna osoba – TIII ĆEŠ MEENI TAKO! NEMA VIŠE NI KINDER PINGVI, NI KRALJ ŠAMANA IDUĆIH ŠEST MJESECI, PA ĆEŠ VIDJETI KAKO SE IGRA!
Dok sam ja tako odterećivao svoju izmučenu dušu, lopta se skotrljala ravno pred noge našem napadaču Toniju. Bez puno razmišljanja (kako to već i ide kod njega) zafrljačio je snažan i brz šut odmah pokraj zbunjenog protivničkog vratara, a da on nije uspio ni trepnuti. Lopta je prozujala kroz vratnice te pogodila i natjerala u cvilež nečijeg zbunjenog psa, koji je baš u tom trenutku pokušavao zapišati stativu.
- GOOOOOOL! GOOOOL! BRAAAAAVO, MOJ SIN, MOJ BEKEM, MOJE SVE, JESTE LI VIDJELI KAKO JU JE IZVRSNO NABACIO, JESTE LI VIDJELIIII?!?!?
Skakao sam i grlio se s drugim očevima Tratinčicama u suludom veselju. Vidjevši priliku za koliko – toliko smisleni završetak sudac je brzo odsvirao kraj i otrčao nekamo, valjda čupati obrve. Mi smo uzeli naše male heroje na ramena i onakve zelene i izubijane poveli ih prema izlazu. Tete su oformile kordon, kako bi nas bez izgreda ispratile sa terena domaćina. Domaći su si režali u bradu i mrko nas gledali, obećavajući svojim spetljancima kako će još večeras plesati oko remena, samo da dođu kući. Majke su brinule jer zelene fleke teško idu s bijelih majica. A koljena su krvarila. Sve u svemu, velika pobjeda za nas. Veća nego onomad kad smo ih porazili u štafetnoj utrci između čunjića. Nije derbi svaki dan, o ovome će se još dugo po gradu pričati.
* * *
Na sutrašnjem vrtićkom sistematskom pregledu Domagoju su ustanovili povišenu količinu aditiva E235 u krvi, što je značilo pad na doping kontroli. On se izgovarao da su u pitanju gumeni bomboni koje mu je osobno preporučio njegov zubar u svrhu jačanja mišića čeljusti, ali to ga nije spasilo od suspenzije i eventualnog novog transfera. Maslačci su odmah uložili žalbu predsjedništvu vrtićke lige, tražeći poništenje rezultata utakmice, na što su navijači Tratinčice reagirali stavljajući pribadače u njihov plastelin. Spor je trenutno eskaliran i čeka se razrješenje, ali jedno je sigurno. Ništa ne može niti izbrisati niti pomračiti pobjedu koju je naš tim izvojevao tog dana. Ona će zauvijek sjati u sjećanjima svih nas, kao povijesni trenutak našeg sporta, kao dan kad su naši momci učinili veliku stvar za svoj vrtić i pronijeli glas o njemu širom županije. Buduće generacije mladih sportaša ponosit će se njima, a oni će ostati zapamćeni kao zlatna generacija. Jer, nogomet je ipak najvažnija sporedna stvar na svijetu.
|
- 23:59 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
17.05.2006., srijeda
Muško
Ja sam pravo muško. Muškarčina. Moj par XY kromosoma bi dečki zaduženi za SI standardizaciju mogli postaviti ispod evakuiranog staklenog zvona, ne bi li poslužio kao etalonska mjera za mužjaka. Čista sam suprotnost onim dečkićima s "metro" predznakom, koji dane provode u modernim krpicama, nakitu i kozmetici. Jedina moja kozmetika je sapun. Pravi muškarac ne stavlja na svoje lice puder koji je za nijansu tamniji od kože na vratu, ne izvlači zulufe olovkom, ne čupa obrve ma koliko one guste bile. Muškarac ne troši sate na uređivanje i uljepšavanje. On je prirodan, takav je kakav jest, kakvog ga je majka rodila. Samo osnovna higijena, tek toliko da ne smrdi.
Osim toga, muškarac pere zube. To jest, i ja perem zube. Dva do tri puta dnevno, u ovisnosti o tome što se jede. Meni osobno najviše paše ona zubna pasta s raznim ljekovitim biljem, koja pomaže da zubno meso ostane zdravo. Dosta je važno svaki put četkati barem tri minute. Gore dolje, u krug, odozdo i odozgo, ali nikako lijevo desno. Nikako i nikad, također za zdravlje zubnog mesa. Tri minute su važne jer je toliko potrebno da fluor iz paste počne djelovati. Svi znaju da bez fluora zubna caklina strada, a onda imaš škrbav osmjeh. Kakav je to muškarac sa škrbavim osmjehom? Čak je i Thompson skužio da to više nije u modi. Ponekad znaju biti prolem komadići mesa, najčešće vlaknasti. Kao oni iz govedine što se na karminama jede uz bijeli ili crveni umak. Ti komadići se zavuku među zube, da ih niti jedna četkica ne može istjerati, pa čak niti ona moja sa zglobovima i svim tim čudima, znate već iz reklame. Onda je jedino rješenje konac za zube. Meni je taj konac fini, onak' mentolasti. Ogromno je olakšanje kad se zlosretna hrana iščupa van i pritisak nestane. Kao da ti je netko s leđa skinuo teško breme. Osobno, obožavam uzeti dugačak komad konca i cijelom ga dužinom polako provlačiti između dva zuba. Tada na njemu, na svakih par centimetara, ostane lijep komad mesa. Divno za vidjeti. Volim i zataknuti ga kroz čeljust i pustiti da mi visi van, dok ja kuckam po kompjuteru ili gledam televiziju, naročito kad sam baš zamišljen. Bilo je super činiti to i u uredu, ali sada izbjegavam tu praksu jer su neke kolegice radile face i trčale van iz sobe s rukom na ustima. Čudakinje.
Kad smo već kod pranja, sapun u kamenu je dobar za ruke, ali me malo nervira kad od njega ostane onaj komadić s kojim ne možeš ništa. Hajde da je samo jednom tako, ali svaki na kraju doživi istu tragičnu sudbinu. I onda ga baciš. Užasno kakva je to šteta, financijska i ekološka. Dodatno me ljuti ako netko njime pere i druge dijelove tijela pa se preko glatke sapunaste površine rasprostre gadna dlaka. I to ne bilo kakva, već kratka, tamna i kovrčava. Ako ju pokušaš sastrugati dolje, uglavnom se desi da grebeš noktima sve dok ti ispod njih ne ostane pola Saponije, a ružna tvorevina nije se ni pomakla. Zato izbjegavam sapun u kamenu i koristim tekući. Za ruke. Tuširanje je nešto sasvim drugo. Za tu prigodu treba se upotrijebiti gel za tuširanje jer nema onu pumpicu na vrhu i lakše ga se istisne ako ne stoji na tvrdoj podlozi. Osim toga, drugačijeg je sastava nego običan tekući sapun, više je prilagođen tuširanju. S njime, pak, nije dobro prati kosu jer vlasište traži sasvim drugi pristup. Šampon protiv peruti u potpunosti zadovoljava tu potrebu, a ne samo da pogoduje tjememenu već i koži oko ušiju. Za lice je ipak potrebna kupka za lice, sa specijalnim pH i s određenim udjelom hidratantne kreme. Da se ne oljuštim. Intimnu kupku (ono za pišu) ne upotrebljavam, to je za babe.
Nakon kupanja važno je namazati se ispod pazuha deodorantom u sticku, jer muškarci se znoje i ne bi bilo lijepo da na sastanku svi pokušavaju sjesti između mene i klime. Sa stickom se još bolji efekt postiže ako se obriju dlake ispod pazuha. Ono što vrijedi za deodorant za tijelo, to se isto primjenjuje i za stopala. Deodorant za noge jako pomaže da ti ne smrde, pogotovo ako se koristi u kombinaciji sa dezodorirajućim ulošcima za cipele. Po ljetu nije loše jajca naprašiti puderom za bebe, da se na zajedu na vrućini. Parfem mi nema baš puno smisla. Samo tu i tamo, kad sam ga već dobio na poklon.
Žene nemaju pojma koliko su sretne što se ne moraju brijati. Muka živa. Da si je olakšam, koristim posebno nježnu pjenu ili gel koji se pretvara u pjenu kad se nanese. Onaj bijeli, nakon kojeg je koža glatka i elastična. I brijaći aparat s više britvica te gumiranom drškom, da mi ne klizne. Nakon brijanja ponovo ono bijelo, ali ovaj puta balzam. Moj stari još uvijek koristi nekakve losione s hrpom alkohola, nakon kojih vrišti i puše, ali to mi je tako pećinski i primitivno. Nakon što se balzam upije, nanosi se muška krema sa Q10 (to vam je ono protiv starenja, ali pomaže i protiv seboreičnog dermatitisa uzrokovanog stresom). Posebno treba obratiti pažnju na područja na čelu i oko nosa, što napose vrijedi za one s mješovitom kožom.
Ako mi nešto smeta, to su miteseri na nosu. Meni dobro idu van, samo ih treba uprijeti s dva nokta. Govanca izlaze kao gliste poslije kiše. Srećom, imam dobre pore pa ih ne moram pariti kamilicom da se otvore. Ružno je i kad ti vire dlake iz nosa, ali njih je komplicirano čupati. Zeza me lijevo-desno i naprijed-nazad s pincetom pred ogledalom. Osjećam se kao Karate Kid kad je morao uhvatiti muhu štapićima za jelo. Stoga za taj posao uglavnom tražim pomoć, a posebno me na traženje pomoći motivira činjenica da dlake iz ušiju nikako ne mogu čupati sam. Pa onda obavim sve odjednom.
Ali da skratim priču - kao što rekoh, higijena je vrlo jednostavna stvar. Ne priliči muškarcu da se tamo nešto licka, da provodi sate uređujući se i troši hrpe novaca na kozmetičke preparate. Sapun i majka priroda. Poslušajte što vam govorim i nećete zažaliti. Bit ćete kao ja, nepatvoreni muškarci.
|
- 20:13 -
Komentari (29) -
Isprintaj -
#
04.05.2006., četvrtak
Lisabon – Kakva noć, ludilo u nama...
Prošlo je već nekoliko dana otkako sam iza sebe ostavio Portugal. Dnevne obaveze počele su pritiskati, ne baš jako mirna svakodnevica uzima danak u sjećanjima, a slabija cirkulacija u mozgu - uslijed velikog broja obljetnica otkad sam primljen u Pionire - nikako mi ne pomaže. Stoga mi se učinilo da bi vrijedilo baciti na papir ono što mi je još uvijek u glavi. Dok je tu.
Jedna od tipičnih ideja koje naši poslovni partneri imaju jest da je moguće svaki dan raditi od devet ujutro do šest naveče, a potom svako veče tulumariti do pet-šest ujutro. Dan za danom. Tako smo i te večeri prvo pojeli kulturnu večericu u nekom restoranu u luci. Mjesto je bilo jako dobro, uzeli su stari hangar u kojem su se nekad popravljali brodovi, ostavili onu veliku dizalicu i gole zidove od cigle te napravili iz toga mondeni restoran. U svakom slučaju, kad smo završili s večerom gotovo svi su već bili pod dobrom turažom, uslijed nekog prilično finog crnog vina (naravno Amerikanci su kukali jer su navikli na onu kalifornijsku ušećerenu vodicu). Uz desert se pio porto u kojem je bez problema mogla žlica stajati, što je dodatno smanjilo broj eritrocita u odnosu na molekule etanola u našim venama. Veselo društvo se potrpalo u taksije i krenuo u život. Pretpostavljam da nije potrebno napominjati da su nas taksisti ponovo oženili za lovu.
Došli smo na jedno mjesto koje se zove Doccas (Dokaš, po naški). U osnovi, to je beskrajni niz barova odmah uz rijeku Tejo (Težo, po naški), ispod Golden Gate mosta te točno nasuprot statui Isusa iz Ria. Znam da sada mislite da u stanju u kojem sam stigao tamo nisam ni mogao imati smislenije pamćenje, ali vas uvjeravam kako je ovo što govorim apsolutna istina. Naime, iz nekog čudnog razloga Portugalci su preko rijeke Tejo odlučili sagraditi repliku spomenutog mosta u gotovo pa pravoj veličini. Izgleda prilično impozantno i šokantno onako odozdo. I prilično dobro. Također, s druge strane rijeke, na visokom stupu, obasjan nebrojenim reflektorima stoji Isus raširenih ruku. Istim momcima se učinilo zgodno podići repliku 1:1 nadaleko poznate statue iz Ria. Ne znam čemu im to treba, ali znam da ću biti jako razočaran ako na istom mjestu ne zateknem i Kineski zid idući put kad dođem.
Čim smo se iskrcali iz taksija zaskočili su nas crnomanjasti momci s ogromnim buketima ruža u rukama i vrlo uporno stali nuđati da ih kupimo damama. Krv je proključala u meni i odmah se maših novčanika, ne bih li pokazao širinu hrvatskih srca i plemenitost naše desnice (neometanu činjenicom da imamo barem osam puta manje plaće od spomenutih dama i da je bolje da si same kupe jebeno cvijeće). Srećom, dame su bile vrlo iskusne u zbivanjima na Doccasu i svjesne kako momci pokušavaju za velike pare iskoristiti našu naivnost i dobrotu te su nam rekle da će se gadno naljutiti ako im kupimo ruže. Barem sam ja tako razumio ono "I'll get pissed!". Nadam se da nisu mislile doslovno. U svakom slučaju, momci s ružama motali su se oko nas čitave večeri, proširivši repertoar i na svjetlucajuće trakice i dijademe, loptice koje skviče i sve što se već može naći na pristojnom vašaru. Neprekidno i uporno su nas davili da nešto kupimo, a pred jutro su za tri eura davali sve što imaju, uključujući i odjeću koju nose na sebi.
Pred barom u koji smo došli stajala su dva redara opasnog izgleda (vjerojatno bi izgledali još opasnije da nisu bili za glavu i pol manji od mene), odjeveni u duge, crne kapute. Jesam li pripomenuo da smo svi mi bili u majicama kratkih rukava, bez obzira na to što se tulum odvijao malo u baru, a malo ispred? Na toj temperaturi, pretpostavljam da je dobro da nisu skidali kapute sa sebe čitave večeri. Nisam siguran bismo li izdržali smrad koji bi oslobodili da su to učinili. U samoj ustanovi vlada ludilo. Tutnji muzika kojoj je glavna karakteristika bas bubanj, hrpetina ljudi skače po podiju u deliriju. Stroboskop blica. Plave konobarice odjevene u crnu, usku odjeću, s dekolteom koji samo što im ne skoči u lice, po hrpama leda u čašama toče s velike visine žestoka alkoholna pića. Na šanku i na podiju ispred DJ-a svoj zamamni, izazovni ples divljeg ritma plešu polugole žene. Da bi i gošće bile zadovoljne, među plesačima je i mladić južnjačkog izgleda, gol do pojasa, s maramom na glavi, na čijim golim nabildanim prsima odbljeskju kapljice znoja. Kako bismo se što prije uklopili u atmosferu, poslovni partneri počinju ludim tempom donositi runde bacardi – cole. Tko ne pije brzo počinje gomilati pune čaše pred sobom. Što je izrazito nepristojno te se svojski trudim ne uvrijediti nikoga.
Kad smo se već dotaknuli žena, čini mi se da postoji nekakav mit o Portugalkama kao nekakvim vatrenima i što ti ja znam kakvim komadima. Rekao bih da su plesačice i konobarice bile grupa najljepših žena koje sam sve skupa vidio u Lisabonu. Generalno, meni su tamošnje cure uglavnom bile male i guzičave. Lica su im, doduše, prilično osebujna s karakterisičnim jako simpatičnim nosem, koji je sve samo ne prćast. Ne mislim da po pravilu imaju male mliječne žljezde, ali problem je u tome što im one uglavnom rastu na trupu s linijom struka kakvom se diči Giter-4 opeka. Stoga im grudi izgledaju kao dvije mandarine pribijene na komad zida. Mislim da su naše cure u prosjeku dosta ljepše.
Enivej, moj kolega se totalno napalio plesati s domaćim curama. Ne čudi me to, budući da je moje iskustvo da dame iz anglosaksonskog svijeta (s kojima smo uglavnom bili okruženi) plešu kao ranjene krmače, da prostite. Kolega je neko veče bio u salsa klubu i totalno se oduševio. Prvo, sve su domaće cure htjele plesati – jer su po to i došle. Drugo, po njegovim riječima, kad se stavi portugalskoj curi ruka na leđa u plesu, pod njom se osjeća neprekidno uvijanje i talasanje uslijed zamamnog uvijanja bokovima. Kaže da naspram njih naše cure plešu poput stupa električne rasvjete. E sad, koliko je njemu vjerovati – ne znam. Budući da je na cijelom putovanju iskazivao simptome pretjerane količine testosterona, postoji mogućnost da mu je mozak bio malo zamagljen (ne jako, onoliko koliko je recimo Franji Arapoviću – mudrom saborskom zastupniku – svakodnevna pojava). Meni to što je rekao zvuči vjerodostojno. Naravno, momak je krenuo pitati i cure u ovom baru za ples. Odustao je negdje oko desete košarice. Očito, tu ne izlaze one dame iz salsa bara. Najbolji mi je bio kad je skužio jednu djevojku totalno netipičnog, slatkog izgleda, duge plave kose s velikim kovrčama, krasne guze i krasnog svega ostalog, kako se zamamno izvija. Vilica mu se objesila kao kojotu iz Ptice Trkačice. Ali avaj, tad je skužio da se izvija oko druge mlade dame odjevene u mušku košulju i kratke hlače, tamne kože, s malo previše kila, obrijane glave i spirsanog nosa. Kolega je podivljao, da pas mater, da šteta, da kako može biti s njom, da ju je ova gadna totalno upropastila i tako to. Upitah ga koja je razlika iz njegove perspektive da li se ljepotica umiljava gadnoj lezbi ili prekrasnom heteroseksualnom muškarcu, u svakom slučaju mu je nedostupna. On mi je rekao da postoji jako velika razlika, ali je nije znao objasniti riječima. Ali svakako postoji. Osobno, mislim da je u pitanju njegova muška sujeta. Siguran sam da mu je sad pimpek za bar dva centimetra manji.
Provod se nastavio divljanjem na plesnom podiju i šanku, po stolovima ispred bara, beskrajnim pićima i ostalim elementima lokalnog folklora. Negdje oko pet zaključio sam da sam dao od sebe sve što sam mogao te da sam i primio u sebe sve što sam mogao. Veče je definitivno gotovo (koliko god to bilo glupo reći u trenutku kad se sunce pomalja na istoku). Kolega i ja krenuli smo na taksi, praćeni zadnjim očajničkim pokušajima cvjećara da nam nešto prodaju. Unatoč svim našim očekivanjima, taksist nas nije niti pokušao prevariti. Dovezao nas je ravno pred hotel, sa uključenim teksimetrom, uz divljačku škripu guma i zanošenje u zavoju. Mislim da on to ne radi za novce, već da mu je plašenje turista hobi.
Nakon dva sata supijanog delirija koji se može nazvati i snom pokšavao sam razbistriti glavu. Stajao sam pokraj rezervoara s juiceom i nalijevao u sebe čašu za čašom. Dug je dan bio predamnom, dijelom na poslu, a dijelom popodne u gradu. No, o tome drugi put.
|
- 10:27 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
