27.03.2006., ponedjeljak
Pogled na stvarnost
Prvi reality show s kojim sam se u životu susreo zbio se još u predškolsko doba, kad smo par kolega i ja u vrtiću promatrali curice kako piške. Osnovne karakteristike žanra bile su prisutne već tada. Postojala je jedna grupa osoba koje su javnosti izložile svoju privatnost, ne obazirući se na spoznaju da ih drugi ljudi gledaju. Postojala je i druga grupa osoba koje su iz niskih pobuda tu privatnost promatrale, na taj način zadovoljavajući svoju potrebu za ispraznom zabavom i voajerizmom. Naravno, da bi se konkretna situacija mogla potpuno svrstati u reality falilo je još nekoliko bitnih detalja. Prvo, trebali smo promatrati curice više dana za redom, a onda jednom tjedno izbaciti onu koja piški najbezveznije. Drugo, netko je trebao namlatiti gadne pare na činjenici da smo mi degutantne petogodišnje barabe koje nemaju srama ni pametnijeg posla nego buljiti u curice dok piške. Treće, curici koja najbolje piški trebalo je dati čokoladu, a dvije do tri iz grupe najboljih trebale su postati voditeljice na televiziji.
Prvi "pravi" reality koji sam vidio na televiziji bio je jedan od onih u kojima priglupi adolescenti zavijaju pred kamerama ne bi li postali zvijezde, idoli ili što već. Bazični problem ovog pristupa reality-ju je u pogrešnoj pretpostavci na kojoj se bazira čitav show. Naime, tvorci ovih emisija smatraju kako je važno da osobe koje bivaju promatrane kroz niz emisija imaju neke pozitivne karakteristike koje ih izdvajaju od učmale mase. Oni vjeruju da ljudi vole gledati lijepe, pametne i talentirane osobe. Zapravo, pokazalo se da ovakav tip emisije opstaje samo u vrijeme dok nikakve druge vrste reality-ja na televizijama nema. Ljudi u stvari ne vole gledati ništa što je bolje od njih samih jer se onda nemaju iz čega izrugivati, a vlastite mane se ne čine manje nego veće. I stoga ubrzo, kako to obično biva u životu, jači istiskuju slabije. Dolaze novi reality-ji, idoli postaju propali boy bendovi, berači mandarina ili predstavnici BiH na Eurosongu.
Iduća kategorija su razne trakavice o grupi ljudi koja je zatočena u nekakvoj šumi, na otoku, u pustinji ili već na nekom drugom mjestu gdje ih vrebaju zmije, hijene, lavovi, gdje se moraju boriti za hranu protiv drugog "plemena" ili obavljati neke druge aktivnost kojih su se svi normalni odrekli još u kamenom dobu. Ovo je već prihvatljivije mediokritetskoj publici, koja voli gledati tuđu patnju. Za početak, nikad ne znaš kad će koji od natjecatelja pasti niz kamenje i dobro se raskrvariti. Drugo, svatko lako može prepoznati muku ljudi koji šesnaest sati stoje na stupu što viri iz vode, samo zato što su tu glupost dobili za dnevni zadatak. Koliko god u tome nikakvog smisla nema. Ili baš zato. Potom, svatko kuži koliko boli ako se natjecatelju na stupu krvavo piša šest sati i svatko se nada da će bar na trenutak ugledati čuču natjecateljice koja se zamotala u trenirku i pokušava piškiti stojećki, balansirajući. Ili se nada da će vidjeti kako se dotična lijepo popišala po nogama. Ljudi vole gledati druge ljude kako pate. Nažalost, čak i normalnom televizijskom gledatelju vrlo brzo postaje jasno koliko je ovaj tip emisija naštiman i glumljen. Lažna bol nikog ne zanima i ove emisije gube publiku.
Idući korak u snimanju emisija ovog tipa je krenuti iz apsolutne nule, zeznuti razne sponzore da ti sagrade nekakvu bajtu u predgrađu, da ti je opreme namještajem i nevjerojatnim brojem kamera, a sve ne bi li se oni izreklamirali, a ti prošao besplano. Potom raspišeš natječaj i navabiš u tu kuću hrpu ispraznih, neinteligentnih, neobrazovanih, hormonima napucanih mladih ljudi, nad čijom će se gluposti i pokvarenosti zgroziti i najprosječniji TV gledatelj. I onda se te jadnike promatra iz dana u dan, kao zamorce. Oni vrlo brzo zaključe kako kamere, samo zato što tako uvijek samo stoje, zapravo i ne postoje, te se počnu ponašati kako se ponašaju u prirodnoj okolini. Lažu, podmeću jedni drugima, preseravaju se, drkaju u WC-u, lupetaju gluposti, dive se sebi u ogledalu, svađaju se oko potpuno besmislenih stvari, drpaju se bazenu i pod dekom. Izmišljen život postaje stvaran, a oni si uspostavljaju mali sustav moralnih vrijednosti gdje lažu sebe kako su jedni drugima prijatelji i kako nikom od njih zapravo nije stalo do milijunske nagrade. A gledatelji uživaju, iz dana u dan ne paleći mozak. Glasaju da se njihove napaljene zamorce ostavi ili izbaci (baš kao u starom Rimu kad jedan od gladijatora padne – gadna je ta moć kad je daš jadniku koji ni svojim životom ne može upravljati). Ostavljaju puste milijune na SMS poruke i telefonske pozive. Na kraju, kad se ciklus emisija izvrti i kad u apsolutnoj ekstazi jedan bijednik sebi riješi egzistencijalne probleme, kad jedne večeri emisije više nema, gledaoci ostaju prazni. Svaki dan su gledali svoje zamorce i sad im fale. Što da rade? Pa ništa, ponovo napuni kavez i hajdemo još jedan krug.
Nakon nekog vremena prestaje biti dovoljno gledati obične budale svake dan oko osam. Treba naći posebne kretene, na sve veću radost gledateljstva. Stoga televizija odabere jednu jako jadnu, nesretnu obitelj i u njihov život stavi kamere. Glava obitelji je osoba koja nikad u životu nije morala brinuti o sebi niti toliko da si jaje ispeče, te je on sada on potpuno nezreo čovjek, nesposoban donijeti nikakvu odluku koja bi mu omogućila preživljavanje u ovom svijetu. Da ostane sam sasvim sigurno bi umro od gladi i prljavštine. Osim toga, sve da mu sposobnost rasuđivanja nije ozbiljno narušena dugogodišnjim uživanjem droge i alkohola, još uvijek ne bi imao osnovne vještine i znanja koje posjeduje bilo koji osmoškolac, tablicu množenja do deset ili koji je glavni grad Njemačke. Njegovo dijete vrlo je svjesno ovih spoznaja o svom ocu, ali nesmiljeno kroči njegovim stopama jada, neznanja i gluposti, što je još tužnije kad je u pitanju netko od četrnaest godina. Majka je jedina osoba koja koja pokazuje imalo razuma i sada pati pokušavajući održati neki smisao u svakome danu koji dolazi, plaćajući činjenicu da je u mladosti bila sponzoruša koja je potrčala za slavom i bogatstvom. I tako gledaoci u društvu svoje djece promatraju njihove svakodnevne užasne svađe, napade nenormalnog ponašanja, psovke, neodgovornost, bolesne vrijendosne sustave i sve ono što ih zabavlja, ono od čega im je toplo pri srcu. Jer, koliko god da njihova obitelj ima problema, ovima na televiziji puno je gore. Koliko god da im je klinac užasan, ono čudovište na televiziji još je gore. Kolika god da je svatko od nas budala, još uvijek ne može konkurirati onoj tužnoj karikaturi koja stoji u gaćama nasred svog dnevnog boravka i vodi dijalog s premijerom za kojeg zamišlja da ga čuje.
Niti ovo nije kraj. Preostaje još gledateljima ponuditi ono što zapravo žele, bez ikakvog maskiranja i prikrivanja. Na televiziju dolaze emisije u kojima ljudi za novac jedu puževe balavce, u kojima ih tuku, ranjavaju, izlijevaju ljudske fekalije iz prepunog kemijskog vecea po njima, u kojima natjecatelji skaču među kaktuse i prže se strujom. Bilo što, samo da je odvratno, opasno ili bolno. To sve snima se za vašeg kolegu iz ureda, susjeda vrata do, za sve one prosječne i obične koji žive male, tužne živote i raduju se gledajući tuđu patnju. Snima se jer oni to vole i spremni su platiti da to gledaju.
I gle. Iz retka u redak ova priča sve je manje smiješna.
|
- 20:28 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
19.03.2006., nedjelja
Samo nek' mali bude sretan
Mi smo generacija sedamdesetih. Kad smo bili mali na televiziji nije bilo Yu-Gi-Oh niti Kralja šamana. Bio je samo jedan običan crtić u sedam i petnaest, nakon kojeg smo išli spavati. Nije bilo video igrica pa tko je imao plavi Monopoly sa Adom Ciganlijom i Blejskim jezerom (za koje smo tek kasnije saznali da je zapravo Bledsko) bio je glavni u dvorištu zgrade. Nije bilo čak niti modernih odgojnih metoda. Kad smo mi bili mali morali smo od svojih roditelja slušati beskrajne priče o tome kako su oni, kad su oni bili mali, jeli meso samo nedjeljom, kako tada nije bilo televizije niti igračaka (radili su si bebe od kukuruza i skije od stare bačve), a svaki su dan morali ići na pašu hodajući metar iza kravske riti. Kad smo mi bili mali bezbroj smo krugova optrčali oko stola bježeći od očevog remena i urlajući na sav glas "Oprosti, oprosti, neću nikad više!", iako smo znali da hoćemo ponovo i to čim se ukaže iduća prilika. A sada smo već neko vrijeme odrasli. Mnogi od nas imaju i svoje klince, kojima smo iz nekog i nama čudnog razloga odlučili podariti drugačije djetinjstvo. Djetinjstvo kakvo do tada još niti jedna generacija nije vidjela.
* * *
Svaki pravi dječji rođendan počinje selekcijom gostiju. Postoji nekoliko kategorija ljudi koji se obavezno moraju zvati. Prvo, to su bake i djedovi te bratići i sestrične. Njih dvadesetak, ako računamo i roditelje i klince. To je ako ste sretniji. Ako ste manje sretni možda ste među precima imali nekog razigranog bekriju koji je gurao svog mališana u sve što se miče i diše pa sada imate nebrojene rođake. Srećom, nekad su ljudi morali puno raditi u polju i štali pa kad bi došli umorni navečer doma uglavnom im takve gluposti nisu padale napamet. Elem, nadalje su tu kumovi i kume s klincima. U našim krajevima većina ljudi su si na neki način kumovi (čak i oni koji to nisu zovu se kumovima, za svaki slučaj) pa je dosta teško broj ovakvih uzvanika držati pod bilo kakvom kontrolom. Čak i policijskom. Iduća grupa su oni neki "ni vrit ni mimo", koje najrađe ne bismo zvali, ali oni nas uvijek zovu te ih stoga nikako ne možemo izostaviti. Zadnji, ali ne i manje važni su susjedi iz ulice, klinci iz vrtića i sva ona dječurlija koju naš mališan obavezno želi na svom slavlju. Ukupna brojka uzvanika obično nije baš takva da bi se morao iznajmiti stadion, Dom sportova je najčešće dovoljan.
Otac, s naočalama na nosu i kalkulatorom na stolu, po pet puta prezbraja buduće troškove. Nakon što svaki put dobije istu brojku, baca se u dreku. Majka (koja u to vrijeme pegla malu i preslatku dječju robicu) sluša njegovu tiradu o tome kako će obitelj ponovo morati odustati od kupovine novog kuhinjskog namještaja. I koji će im vrag uopće ti dječji svatovi? Mužjak se lavovski se bori na bilo koji način spasiti kućni budžet (takvo ponašanje je relikt sakupljačko – lovačke uloge muškarca u kameno doba), no njegova je bitka unaprijed izgubljena. Dok majka u rukama drži malu robicu, u njoj se bude instinkti vučice. Shvaća da niti po koju cijenu ne smiju svome čedu uskratiti bilo koji komadić sreće na taj njegov dan, dan kojeg će se ono možda sjećati do kraja života. Majci – vučici u oku zaiskri suza. Iskesi zube na podivljalog mužjaka. On biva šokiran i posramljen, na lice navlači orangutanski izraz i zavlači se u kut, dureći se sam pred sobom. Lista uzvanika ostaje nepromijenjena, a nova kuhinja odlazi u drugi plan. Za dogodine.
Potom kreće izrada pozivnica. To je vrlo važna edukativna aktivnost, koja jača svijest djeteta o obitelji i zajedništvu, o dječjim obavezama te koja snaži mališanove motoričke sposobnosti. Svi zajedno kreću crtati, pisati i izrezivati. Deset minuta kasnije mama i tata još uvijek proizvode pozivnice, a klinac gleda crtiće. Kroz tri sata klinac spava u fotelji, kanal s crtićima je već davno završio, a njegovo je mjesto preuzeo noćni kanal s pornićima. Roditelji, puni ljubavi za svoje dijete, još uvijek izrađuju pozivnice. I tako do zore kada ih, slomljeni ali sretni što su napravili pravu stvar, ubacuju u poštanski sandučić.
Kako se bliži dan slavlja polako u prvi plan izbija torta. Torta je središte događaja, simbolizira prelazak u iduću godinu djetetova života, sva dječja radost i sreća koncentrirane su u trenutak puhanja svjećice. Stoga ona mora biti nešto zaista posebno. Ali prije svega, ona mora biti u obliku nečega što dijete voli. Problem s takvim pristupom je to što klinci vole najrazličitije stvari. Recimo, jako malena djeca prvenstveno vole sisu, ali na moju žalost još nisam bio niti na jednom rođendanu gdje bi torta uprizorivala baš tu strast. Stariji klinci i klinke obično vole Batmane, pauke, hobotnice, lopte, barbike, bicikle, Iron Maden, Cecu Ražnjatović... Moderne majke najčešće prvo kreću na Internet. Prolaze stotine stranica s receptima, razmjenjuju "best practices" na forumima, odlaze na Marwellovu stranicu skidati slike akcijskih junaka, pregledavaju kataloge boja za kolače... Da su uložile toliko truda u akademsku edukaciju mogle su već imati doktorat. Nakon što je odluka napokon donesena bacaju se u nabavku. Pribavljaju sav materijal (šezdeset komada pravih domaćih, baš onako žutih jaja, pet kila čokolade za kuhanje, litra arome ruma, vreća od deset kila šarenih mrvica i prikolica brašna) te alat (osam plastičnih posuda za miksanje, šest tepsija za multitasking pečenje, dva miksera od čega jedan na 30.000 okretaja, zidarska žlica, injekcija za oblikovanje šlaga s bar 98 nastavaka, ampermetar i mikrometarski vijak). Potom počinje pravi posao. Kuhinja se pretvara u mjesto kreativnog nereda. Hrpe brašna i margarina na kuhinjskim elementima izmiješane su s alatima, a majka gracioznim pokretima plovi kroz sve to. Scena po svojoj organiziranosti podsjeća na gradilište podzemne garaže u Tokiu. Neće dugo proći prije nego zamamni mirisi rastopljene čokolade i vrućeg biskvita ne privuku tatu i mališana. Oni će se oprezno došuljati i početi motati naokolo, zabadajući nosove u lonce. Kad prvi put pokušaju umočiti prst u kremu koja se hladi majka će ih, s puno ljubavi, razvaliti po prstima kuhačom. Zvonko će se nasmijati na njihovo bolno jaukanje i laganim tapšanjem po guzi ih otpraviti van iz kuhinje, kako bi ona mogla nastavit sa svojim radom. Majčinske ruke su ruke kipara. One nevjerojatnim umijećem oblikuju tornjeve, razvlače Spidermanove mreže, grade kristalnu rešetku kalcijevih soli i sve ono što će sutradan učiniti njihovo čedo beskrajno sretnim. A ako stvar krene po zlu, ako čokolada nekontrolirano poteče i stvori korito ka svome ušću negdje na kuhinjskom podu, ako Batman dobije još jedno oko i debelu, zelenu Hulkovu ruku, ako jedna strana tornja propadne simbolizirajući propast kapitalizma, nastaje djelo kojeg se niti jedan nadrealistički slikar ili kipar ne bi postidio. Djelo nakon kojeg majka bez straha može kandidirati za katedru na bilo kojoj likovnoj akademiji. Tako ona neumorno provodi sate, a svaki novi krug velike kazaljke otpuhuje u njene oči pokoju mrvicu pijeska umora. Obično negdje oko tri ujutro čitav kvart probudi urlik ranjene zvijeri. Šesta kora trećeg tornja je prilikom pečenja "pala"! Za manje upućene, to znači da tijesto, kad ga je majka izvadila iz pećnice, nije izgledalo kao spužvasta, mirisna i meka tvorevina, već je po svim svojim svojstvima (uključujući i okus) podsjećala na komad spaljenog linoleuma. Pametan otac u tom trenutku neće predložiti naručivanje torte iz slastičarnice. A ne. Oni će (ako mu je život mio) kušati linoleum, reći da je baš fini i samo je malo "pao" te će pomoći majci dovršiti titansku tortu. Dat će joj malo svoje snage, humora i ljubavi. I nikad, baš nikad, neće reći kako misli da je cjelonoćno pečenje torte bespotrebna glupost koju razmaženi šmrkavci ionako nikada neće znati cijeniti.
Dolazi i dan rođendana. Uzvanici počinju pristizati već u ranijim popodnevnim satima. Uobičajeno je da na svako dijete dođe barem po dvoje odraslih, što pojmu "dječji rođendan" daje kredibilitet i uvjerljivost sumjerljivu onoj koju ima pojam "dobroćudni tumor". Odmah s vrata uručuju se pokloni. Razdragani slavljenik zubima i noktima trga omote ne bi li spoznao što je to u paketu. Šarene kutije daju naslutiti kako su po pravilu u pitanju igračke od bar nekoliko stotina kuna, kako bi roditelji slavljenika shvatili koliko ih gosti poštuju i drže do malog domaćina. Vrlo jeftini darovi izrađeni rukama mališana ukazivat će na škrte i egocentrične ljude kojima ni najmanje nije stalo. Čim bace dva pogleda na kutiju s poklonom, sva do tada pristigla djeca obrušit će se na nju, otvoriti poklopac, izokrenuti sadržaj van tako da se razleti po podu, gdje će ga kasnije svi moći na miru gaziti. Do tog trenutka već će idući uzvanici banuti na vrata i priča se ponavlja. Djeca u pravilu ostaju u jednoj prostoriji u kojoj je namještaj razmaknut, kako bi im se dalo mjesta. Roditelji odlaze u prostoriju pokraj, gdje je velik stol s puno stolica, hrane i pića. Suhi naresci i sir izmjenjuju se s pemskim knedlama i srnećim paprikašom. Osam vrsta salata šepuri se na svaki metar stolnjaka, a na svakih pola metra grli se kombinacija boca vino-voda-sok-dvije pive. Na sredini, poput neke žrtve terorističkog napada, leži raskrebečeno pečeno prase. Naravno, to je sve za odrasle. Za klince je sa strane pripremljeno nekoliko tepsija pizza-e i hektolitri kokakole (omiljene hrane generacije koja raste), kako bi ovi mogli jesti praktično, iz ruke, te razmrljati kečap po namještaju. Naravno, ne treba ni napominjati da će svaka majka koja drži do sebe mimo torte ispeći barem još dvanaest vrsta kolača. Da se nađe. Čim se okupe, roditelji se bacaju na krkanje. Očevi si toče vino i trgaju komade mesa, masne brade raspredaju politiku i sport. Kako sunce napreduje ka horizontu hrpa kostiju pred njima, zajedno s hrpom praznih boca iza njih, postaje sve veća. Oni postaju sve glasniji u svojim debatama, govore sve više gluposti i sapleću se preko praznih boca kad idu pišat'. Ali nema veze, nema nikog tko bi im prigovorio, svi su već u istom, dobrom raspoloženju. Osim majki koje piju bezalkoholno pivo (da bi mogle voziti doma), razmjenjuju recepte i gledaju svoje muškarce ispod oka. Ali, nema veze, one ih ionako trpe već godinama. Jedna večer ne čini razliku.
Djeca su kao plutonij. Ako ih na jedno mjesto staviš dovoljno da stvore kritičnu masu, ne postoji ništa na ovom svijetu što može zaustaviti razaranje biblijskih razmjera. Doduše, neki roditelji ostaju u sobi s djecom pokušavajući ustanoviti makar kakav-takav nadzor nad onim što ovi rade. To su oni neiskusni čiji živci prvi stradaju. Postoji i druga kategorija, prvenstveno očeva, koji postupaju po onoj "ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se". To su oni koji prvi bivaju ozlijeđeni. Većina iskusnih roditelja na vrijeme se povuče u roditeljsku prostoriju, bacivši zadnji čeznutljiv pogled za svojim čedom i pomolivši se da do kraja večeri njihovo dijete ostane cijele glave, čitavih udova i sa svim očima na broju. Te da niti jedan komad namještaja koji će danas uništiti ne bude preskup. Prva stvar koje se djeca hvataju su zviždaljke. Iako bi netko rekao da su te naprave došle ravno iz pakla, zapravo ih je moguće vrlo jeftino kupiti u svakoj malo većoj trgovini, u pakiranjima od dvanaest komada. Naravno, jedan paket nikad nije dovoljan. Kad klinci počnu zviždati sva stakla na kući pucaju. Roditelji se nadvikuju jedan drugom u uho – već odavno navikli na okolnosti, a šljakeri koji vani kompresorskom bušilicom razbijaju asfalt napuštaju posao zbog neprimjerenih uvjeta rada. Mali divljaci zvižde jedan drugom u uho i razdragano se smiju crveni u licu sve dok ne popadaju u nesvijest zbog nedostatka kisika. A nakon toga se bacaju na ostale aktivnosti. Dečki obično vrište i skaču jedni preko drugih, hrvaju se, prevrću namještaj. Guraju jedni drugima prste u oči i nos, grizu za uši. S televizora obično tutnji nekakav edukativni crtić tipa Yu-Gi-Oh, a mališani gađaju likove komadima kolača i daljinskim upravljačima. Neki klinci voze bicikl na zadnjem kotaču, neki slažu stolice na hrpu ne bi li vidjeli kad će se srušiti, a neki se pak igraju viteškog turnira. Zamahuju uokolo kopljima i mačevima, uz zvučno padanje keramičkih vaza i ostakljenih Vilerovih goblena sa cifrastim ramama. Djevojčice su dosta bolje. One se stisnu u neki kut i igraju se bebama, škarama iz gazdaričinih svečanih zavjesa izrezujć' vjenčanicu za Barbikinu udaju.
A onda dolazi torta! Majka je uvozi na prikolici za Stojadina kojoj je susjed prošle godine ojačao osovinu. Zadivljeni silnim tornjevima, superjunacima, neboderima i raznim drugim čudima klinci zijevaju nepomični i otvorenih usta. Prvi se snalazi dvogodišnji susjed Mate, koji šutke potrči prema torti te se netom prije nje sapleće, zaronivši obje ruke i facu u čokoladni preljev. Tad se sva djeca skupljaju u krug i urlaju u veselju, a mali slavljenik smišlja želju i puni pluća. Dvadeset očeva gužva se okolo s kamerama, digitalnim kamerama, foto-aparatima, mobitelskim kamerama, štafelajima i reflektorima, pokušavajući uhvatiti najbolji kut i snimak. Čitava stvar pomalo nalikuje na crveni tepih oskarovske večeri. Majka pali svjećice, ali prije nego li mali slavljenik uspije i zinuti, deset drugih usta otpuhalo je slabašne plamičke u smrt. Majka strpljivo ponovo pali svjećice, ali dešava se ista stvar. Slavljenik urliče na sav glas, a suze frcaju tri metra ukrug. Majka pokušava organizirati raspored. Kao, neka prvo puše čiji je rođendan, a onda će svatko drugi dobiti priliku jednom sam puhnuti svjećice. Javlja se osmero djece koji tvrde da je baš danas njihov rođendan. I još troje kojima je sutra. Majka ih pokušava urazumiti, no dva klinca pokušavaju iščupati svjećice i zbrisati, dok ih tri klinke žele spriječiti čupajući im kosu. Svi ostali kreću se mlatiti uočavajući priliku. Majka izbuljenih krvavih očiju vrišti, s ogromnim nožem za kolače u rukama. Svim prisutnima ledi se krv u žilama. Petero briznu u plač (trojica od njih su očevi), a ostali šute i ne rade dalje pizdarije. Majka bijesna i odlučna ponovo pali svjećice i kaže svom malom "Hajd' sad!". On briše suzu, zamišlja želju, udiše punim plućima i... mali susjed Mate jednim brzim izdisajem gasi sve svjećice.
Rođendan se bliži kraju. Pricvrcani očevi lagano teturaju ka vratima, pokušavajući gazdarici platiti ceh. Domaćica pakira suviške hrane u kutije od televizora i usisivača, ne bi li svatko ponio koju sitnicu kući. Gosti se zahvaljuju domaćinima na gostoprimstvu i ugodno provedenom danu, uz sve pohvale kuharici. Neka su djeca zaspala kao anđeli te ih roditelji na rukama odnose u auto. Neki drugi pak ne žele ići kući te se otimaju, viču, psuju i pljuju, dok ih majke u auto odvlače za kosu. Domaćini ostaju sami. Oko njih su hrpe skršenih igračaka, porazbijane vaze i gobleni, fleke od voća i kolača po tepisima, isprevrtan namještaj, zidovi puni dječjih murala i tragovi kočenja bicikla urezani u parket. I njihov mališan je tu negdje. Mali anđeo vjerojatno spava ispod izvrnutog trosjeda. Roditelji se u samoći poljube. Sretni su što su djetetu pružili ovu sreću. Niti jedna nova kuhinja to ne može platiti. Samo da časkom, prije jutra, malo pospreme ovaj nered.
|
- 21:46 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
07.03.2006., utorak
Psihologija i odgoj
- Petre, slušaš li ti mene uopće?!
Pero se trznuo i podigao tup pogled s monitora, nekoliko puta zbunjeno trepnuvši u smijeru svoje zakonite supruge. Ona je stajala u dovratku sobe, podbočena i evidentno ljutita. A on nije znao koji je ispravan odgovor na upravo postavljeno pitanje, odgovor koji će ga izbaviti od nadolazećeg jednosatnog prenemaganja na temu slabe komunikacije, otuđenosti partnera i sve one priručne psihologije što se može pročitati u ženskim časopisima. Doduše, bio je svjestan da je ona zadnjih desetak minuta nešto govorila, ali spam filter u njegovoj glavi pobrinuo se da besmisleni sadržaj ne optereti svjesnu razinu negovog mozga.
- Po cijele dane blejiš u taj monitor, a dijete nam ima ozbiljne psihičke probleme!
Pero se namršti.
- Što se sad zbiva s Lanom? Je li ponovo u fazi bušenja nosa? Ili se još jednom zaljubila u onog Ronalda i sad po cijele dane samo pušta ljigavu glazbu buljeći u strop. Kad smo mi imali dvanaest nama takve stvari nisu...
- Beckhama. Beckham je bio u pitanju. I ne radi se o Lani, već o Luki. – reče supruga značajno, zadovoljna što je postigla efekt. – Teta u vrtiću je primjetila da je nesiguran i sramežljiv. Da se povlači u sebe i da ispoljava tjeskobu. Moramo sutra otići tamo na sastanak.
Peri se za trenutak učinilo da je u nekom drugom svijetu. Ili da mu žena govori o nekom sasvim drugom dijetetu. Luka je bio izrazito otvoren i samosvjestan petogodišnjak. Najblaže račeno. Njega bi se trebalo odvesti k psihijatru, ali samo da bi mu umjesto prejako izraženog osjećaja nadmoćnosti ugrado neki blaži kompleks manje vrijednosti. Kad god bi neki stranac kročio u obiteljski dom Trajanovskih, Luka bi dotrčao do njega. Prvo bi mu dobro zagledao u ruke, a potom ga uz oštar pogled upitao: "A što si mi donio?". Ako čovjek ne bi imao ništa kod sebe (pa čak ni čokoladu), jadan bi najčešće propao u zemlju od stida. Čim bi gost sjeo u dnevni boravak razgovarati s domaćinima, Luka bi počeo dodijavati da se došljak igra s njime, a od druženja s domaćinima uglavnom ne bi bilo ništa. Generalno, stvar je bila teško podnošljiva i zabrinjavajuća. Osim ono jednom kad je klinac natjerao akviziterskog prodavača osiguranja da četveronoške puže po sobi, dok mu je mali s perjanicom poglavice na glavi jahao na leđima, urlao i podbadao ga petama u slabine. Eh da, taj put Lukin bezobrazluk se pokazala iznimno korisnim... Ipak, svjestan da je ovakvo ponašanje njegovog muškog nasljednika nedopustivo i upoznat sa svojom ulogom oca, hranitelja i odgajatelja, Pero je nekoliko puta do sad u pokušaju odgojnog djelovanja trgnuo iz hlača svoj remen i zaurlao fijučući grozim oružjem kroz zrak. Plameni jezici pravedničkog gnjeva lizali su iz moćnog biča, baš kao onomad iz Balrogovog, oružja stravičnog čudovišta što obitava u rudnicima Morije. No, uvijek bi mu u tim situacijama spasonosna mama Gandalf prepriječila put. Podigla bi prema njemu čarobnu knjigu "Dječja psihologija" i prozborila vilenjačku kletvu: Fizičko kažnjavanje prenosi poruku da je udaranje prihvatljiv način izražavanja vlastitih osjećaja i rješavanja problema! Tata Balrog bolno bi urliknuo i sunovratio se nazad u provaliju Interneta, da tamo ostane na chatu dok svi vilenjaci ne odu u onu njihovu šugavu, metroseksualnu zemlju preko mora, gdje će do vječnosti nositi dizajnerske svilene košulje i izvlačiti si obrve olovkom. A prefrigani sin Hobit izvirio bi iza maminog skuta i nacerio se zlobno, znajući da je još jednom izvojevao pobjedu. To je bilo dijete o kojem pričamo. Nema nikakve riječi o sramežljivosti i povučenosti. Bit će da je teta u vrtiću doživjela još jedan u nizu živčanih slomova i da ju je ovaj zadnji stvaro dokusurio. Ili opet pije. Žena je i dalje ispitivački gledala Peru. On duboko uzdahne, prizna sebi još jednan poraz i reče:
- Dobro. Otići ćemo sutra da vidimo o čemu je riječ.
* * *
Lukina teta govorila je polako, nekako kao punim ustima. Blag osmjeh na licu i zamagljeno suzne oči govorile su da miligrami Normabela već sretno i opušteno plove njenim venama.
- Molim da upoznate naše kolegice, Psihologicu i Pedagogicu. One će Vam objasniti zašto smo Vas pozvali. I ne brinite ništa, Boris je divno dijete, pametno i umiljato. U pitanju su sasvim male teškoće. On će ih lako prebroditi i nikad neće postati psihopata i serijski ubojica.
- Luka – reče Pero gutnuvši slinu – Luka je naše dijete.
- To sam i rekla. Boris. A sad ću Vas prepustiti svojim kolegicama. Moram se ići brinuti o djeci. Znate, mi u vrtiću se nevjerojatno dobro brinemo o njima. Puno individualno radimo. I po modernim metodama. A ne kao oni nastavnici u osnovnoj školi koji sve čine da upropaste naš trud i muku. Gadure jedne nepismene. Ja bih njih sve dala...
Teta zastade u pola rečenice i zatvorenih očiju nabroji u sebi do pet, sričući usnicama. Još se jednom vrlo ljubazno osmjehne, pozdravi prisutne, te laganim hodom izgega iz prostorije. Psihologica pročisti grlo, a potom se obrati roditeljima:
- Vidite, neki dan smo s djecom crtali uz glazbu. To je najnovija pedagoška metoda kojom prodiremo do zapretenih razina osjećaja mališana. Navodimo ih da ispolje nutrinu i ostvare sebe. U njihovoj dobi apsolutni je imperativ pedagoškim radom stimulirati samoaktualizaciju.
- Slabljenjem pažnje intenzivira se dijetetov motorički nemir. – nadoveže se Pedagogica.
- Puštali smo im asocijativno-kognitivne skladbe, kako bi mogli bolje artikulirati svoje emocije. Grupi smo rekli da uzmu bojice, da zatvore oči, slušaju, te da potom naslikaju glazbu koju čuju.
- Ta, što su to specifične teškoće u učenju, odnosno dyslexia et disgraphia? – upita se Pedagogica.
- Luka je od samog početka pokazivao vrlo malo volje za suradnju. Umjesto da proživljava osjećaje i da boje glazbe pretače u boje na papiru, neprekidno je gledao kroz prozor u djecu koja su vani igrala nogomet. Izgledao je kao da bi svakog trena izjurio k njima i on počeo nabijati loptu. To nam je od samog početka dalo naslutiti kako on tobožnju želju za nogometom koristi u svrhu psihološkog paravana, a sve ne bi li prikrio strah od suočavanja s vlastitim emocijama na koje smo ga pokušvali potaknuti.
- Negativizam djeca često koriste u bitki s moćnijom osobom od sebe.
- Reagirao je tek na dodatne poticaje i to vrlo burno, uputivši svojoj odgojiteljici nekoliko vulgarizama.
Pero se upitno pogledao sa ženom, a onda mu je sinulo. Žele im reći da je opsovao tetu. Vulgarizam je politički korektan termin za psovanje, a odgojiteljica je politički korektan termin za tetu u vrtiću, toliko je shvatio. Ovaj put je klinac stvarno prevršio svaku mjeru. Bit će sav plav kad ga uhvati. Ne treba se njemu, Peri Trajanovskom, crveniti pred tetama jer njegov sin nema ni trunke kulture. Zato zabrza reći:
- Oprostite što je bio bezobrazan, ja ću to s njim...
- Stvar nije tako jednostavna – prekine ga Psihologica. – To je samo površinska manifestacija duboko zapretene unutarnje borbe. Naime, kad smo ga napokon uspjeli potaknuti da nacrta nešto dobili smo krajnje ambivalentan rezultat. Nacrtao je pauka!
Pero je zbunjeno zijevao ne shvaćajući u čemu je problem. Pedagogica i Psihologica promatrale su ga značajno, kao da su se upravo obratile Mojsiju na Sinaju i sad od njega očekuju da sve rečeno napiše na glinene pločice. Žena nije točno znala što bi napravila i u čemu je zapravo problem, ali je iz atmosfere oko sebe zaključila kako se dešava nešto strašno za njihovo čedo. Počela se lagano tresti i vrlo vrlo tiho, jedva čujno, cviliti. Pero se prvi snađe:
- Ne razumijem u čemu je problem? Luka voli pauke. Stalno ih crta. Dapače, mislim da je to jedino što uopće zna nacrtati. Sakuplja ih u staklene teglice, hrani ih travom, pokazuje gostima... Kad je njegova mama jednom prošle godine odlučila pobrisati paučinu (pri ovim riječima Pero osjeti ženin bijesni pogled kako ga proždire) rasplakao se kao kišna godina.
- Eto vidite. Upravo ono što sam htjela reći. Mališan rastrganih emocija poistovjećuje se sa odvratnim kukcem. Vi ste antiroditelj ako ne uviđate da vaše dijete pati. Ono Vas sad najviše treba. Ako Vi niste u stanju zrelo prihvatiti činjeničnu situaciju da Luka ima ozbiljnih emocionalnih problema, kako ćete njemu pomoći? Samospoznaja je prvi korak ka samoizlječenju!
- Ma što vi znate?! – pukne Pero. – Pauk je možda vama dvijema odvratan kukac, njemu je to životinja kao i svaka druga. Odvratne ste vas dvije babetine koje nemate pametnijeg posla nego braniti djeci da igraju nogomet. Gnjavit ćete ih da analiziraju svoje osjećaje sve dok ne poblesave i ne postanu depresivci ili nešto još gore. Ne daj Bože slikari ili kavi drugačiji beskorisni umjetnici koji umjesto da se prime lopate samo smišljaju kakvu emociju u tom trenutku proživljavaju, a u slobodno vrijeme po gradskom pločniku guraju nosom kikiriki nazivajući tu aktivnost performanceom!
S jedne i s druge strane iz pogleda su frcale iskre. Da je Tesla mogao biti prisutan oduševio bi se činjenicom da za stvoriti toliku količinu elektriciteta uopće nije potrebno imati elektranu na Niagari. Nakon minute dubokog disanja Psihologica prozbori zlokobno i ispod glasa:
- Dobro. Ukoliko ne budete željeli surađivati zamolit ćemo Socijalnu službu da vam se obrati zbog zanemarivanja dijeteta.
Pero je taman krenuo malenu dječju vrtićku stolicu (na kojoj je već pola sata s naporom sjedio) Psihologici satjerati niz grlo, ali ga žena krvavim štipanjem i povlačenjem za kragnu spriječi. Prije nego li je razbješnjeli otac uspio išta reći, ona prozbori:
- Naravno, učinit ćemo sve što je najbolje za Luku. Zato smo i došli. Jedino suradnjom roditelja i vrtića može se postići ono što je najbolje za dijete. Vježbat ćemo puno s Lukom i ponovo doći porazgovarati.
Majka i supruga zgrabila je sa stola papir na kojem je pisalo "Program vježbi – Crtanje glazbe". Peru je snažno obuhvatila oko ruke i izvukla ga van prije nego li bude većeg zla.
* * *
Idući dani prošli su u mučenju. Žena je svako popodne po više sati klincu puštala nekakvo dosadno New Age prenemaganje i tjerala ga da crta. Već do prve večeri imali su punu kuću paukova i histeričnu majku koja je nabijala vratima prostorija. Pero to nije mogao ni slušati ni gledati pa se pokušao sakriti u kćerinu sobu i od tamo na miru surfati. Tu je bilo još gore. Osim što ga je Lana gledala kao zločinca koji narušava njen pubertetski mir i privatnost, ubijala ga je beskrajnim telefoniranjima i bipkanjima poruka. Kad mu je nakraju pustila neku jezivu nazovi pjesmu od nekog Justina Timberlakea, Pero je shvatio da su sve granice prekoračene i da valja nešto učiniti. Izašao je iz kćerine sobe i došuljao se do svog sinčine. Sagnuo se i tiho mu šapnuo na uho da će, ako pod hitno ne nacrta nešto drugo osim pauka, doći zločesti ljudi koji će ga odvesti u dom. Pa onda nek tamo zajebava koga god hoće. Klinjo ga je zaprepašteno pogledao i već za nekoliko minuta imali su list papira na kojem je sunce pobjedonosno sjalo, crepovi su se crvenili iznad grbavih zidova, a ponad zelene trave lebdio je plavi oblačak. Majka je bila presretna. Plesala je po kući s remek djelom svog sina u rukama, a malac je iskoristio priliku i šmugnuo van. Ostatak dana klinjo je proveo s drugim balavcima, igrajući nogomet na travnjaku punom govana što su ih ostavili gradski psi. I njihovi vlasnici što vole životinje, ali ne vole za njima čistiti drek.
Majka je jedva dočekala drugo jutro da se u vrtiću pohvali dječjim likovnim dostignućem. Okupio se tročlani konzilij u sastavu Teta, Pedagogica i Psihologica. Jedno vrijeme su tiho i znalački promatrale crtež, a onda su počele zabrinuto vrtiti glavama. Sažalno i zaštitnički su zaključile:
- Ovo je zabrinjavajuće. Od pauka više nema niti traga. To znači da je dijete svoje strahove i frustracije potisnulo još dublje u sebe. Bojim se da mu više mi tu ne možemo pomoći. Bilo bi najbolje da potražite stručnu pomoć.
I tako su sada vrli roditelji i još vrliji sin sjedili u čekaonici dječje poliklinike, pijuckali sok iz aparata na kovanice i čekali da ih psihijatar pozove. Ali, bili su zadovoljni i sretni što su tu gdje jesu. Naime, roditeljima je do tada već postalo jasno kako je zapravo sve dobro, kako je jedino važna dobrobit njihovog djeteta i kako su sretni što mogu mirno spavati, sigurni u to da o njihovom mališanu u vrtiću odgajatelji brinu po najmodernijim pedagoškim metodama. Te da su to sve vrlo stručni ljudi koji znaju što rade.
|
- 14:05 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
