bigg

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Oglas 



Broj posjeta
Hit Counters

 Zanimljivo iz arhive
Beč-Bjelovar-Brčko
Ne sagriješi rječju
Sudionici u prometu
Svoga tela gospodar
Psihologija i odgoj
Moda
Lisabon
Lisabon 2
Nogomet
Vječiti bundžije
Malo dijete mala briga
Boris & Bata Reunion
Val reformi...
Dioničarstvo u Hrvata
Opstipacija
Bolna priča o vrelim dodirima
Felga ti sama beži



 22.01.2006., nedjelja

Sudionici u prometu


Kad čovjek nešto jako često radi, svaki dan po više sati, postane toliko vješt u toj stvari da je može obavljati i u snu. Nakon nekog vremena je zaista i počne raditi drijemajući. Na taj način ja, recimo, još po mraku svako jutro drijemajući vozim svoju rutu. Ponekad se osjećam kao pekarski pomoćnik. No, kako bilo, i iz tog biva neke koristi pa tako nakon nekog vremena počneš uočavati i određene uzorke među sudionicima prometa. Kad ga vidiš na tristo metara, već znaš kako će reagirati. Najzanimljiviju ekipu u prometu može se podijeliti u nekoliko grupa.

Djedovi i bake
Ti dragi stari ljudi svakako vrlo su simpatični dok sjede uz kamin i štrikaju ili kad zbog malih penzija viču na televizor u vrijeme TV dnevnika. U prometu su čista pošast. Većina mojih vožnji je po mraku. Razlog tome je što je u vrijeme zime noć i kad idem na posao i kad se vraćam, kao da smo u polarnom krugu. Osim što me ta stvar jezivo živcira i iscrpljuje, pomaže starim ljudima koji se kao po korzu šeću po magistralnim prometnicama, da odjednom banu iz mraka baš pred moj auto. Kako se u njihove reflekse čovjek baš ne može pouzdati, ja onda trzam volanom, kočim i psujem. Naravno, kako bi bilo vjerojatnije da ću ih pokupiti u punoj brzini i zašikljati u savršenoj paraboli prema granama obližnjih četinara, gotovo u pravilu se odijevaju u crno. Bez ijednog komada svijetle odjeće. Nekim djedovima niti to nije dosta, već se prikrivaju maskirnim jaknama nabavljenim u prošlom ratu. Ovakvo ponašanje poprima epidemijske razmjere u večernjim satima, kada oni u rojevima, s kantama, kreću prema obližnjoj stanici za otkup mlijeka. U trenutku kada te auto iz suprotnog smijera zaslijepi svjetlima, vjerojatnost da ćeš izbjeći deset baka od stotinjak kila, odjevenih u crno, svaka s dvije kante od deset litara, koje nehajno šeću rubom ceste u parovima ili trojkama, zanemariva je. Kruna svega su djedovi koji, nakon što su se zgrijali s par rakijica, sjedaju na bicikle. Na guvernalu kante s mlijekom, a kočnice su mu možda i radile prije četvrt stoljeća kad je bicikl napravljen. Lagano lelujaju do pola desne trake i nazad, naglo trzajući guvernalom baš kada ja pokušavam proći pokraj njih. Ni za volanom auta nisu puno bolji. Ako vidite kolonu od dva kilometra kako se po zavojima vuče četrdeset-pedeset, ogromna je vjerojatnost da ja na čelu djed koji se sav napet od silne brzine, škiljeći kroz naočale, nabija nosom na volan svoje tridesetogodišnje Opel Ascone.

Traktoristi
Traktori su čarobna vozila koja svojim vozačima daju pravo da na cesti čine bilo što. Kad vam auto u zavoju počne proklizavati kao lud, vrlo je vjerojatno da ste naletjeli na blatno-gnojni trag koji je ostao iza traktora s prikolicom za razbacivanje stajskog đubra, a koji je pak ravno s blatnjave oranice skrenuo na cestu. Ako vam se usred noći učini da vam ususret ide ogromni šleper koji iz nekog razloga vozi baš vašom stranom i nikako se ne vraća na svoju, nemojte odmah skretati u jarak. Naime, postoji šansa da je to traktor koji zapravo ide u smijeru u kojem idete i vi, kome svjetla na prikolici ne rade pa se mudri vozač sjetio da bi bilo fora upaliti stražnje bijele reflektore na krovu kabine. Što se skretanja tiče, to je posebna priča. Kad se kupuje novi traktor on po definiciji dolazi s pokazivačima smijera koji ne rade. Na tehničkom pregledu za traktore (ako takvo nešto postoji) ne može proći onaj kojem se dokaže da žmiga. A ako nekog traktordžiju policija uhvati da pri skretanju na bilo koji nači pokušava ostalima na cesti obznaniti svoju namjeru, obavezno mu uzme dozvolu (ako je ima, budući da to za vožnju traktora ne treba – traktor pod normalno voze i desetogodišnjaci). Stoga traktoristi skreću bez ikakve najave. Pravilno izveden manevar izgleda ovako: Traktor vuče prikolicu s ogromnim stogom sijena. Na vrhu stoga sjede djeca, dok je bakino mjesto naravno na blatobranu. S obzirom da se traktor vuče dvadeset, vi se navirujete lijevo, ne biste li ulovili priliku za šmuguti pred njega. Čim se napokon odlučite i krenete traktor naglo kreće nalijevo presjecajući vam put. Vi kočite i ne udarate u njega, veselite se što ste izbjegli nesreću. Potom traktor naglo mijenja smijer i u punoj brzini zaokreće desno. Tada shvaćate da je on zapravo samo hvatao luk kako bi lakše skrenuo u dvorište na desnoj strani. Prikolica kreće na vas, djeca i sijeno padaju po haubi auta, a baka, žilava zvijer, samo se čvršće uhvati dok svojim nogama kroz zrak opisuje pravilni luk.

Manijaci
Prosječni manijak je dvadesetogodišnjak obrijane glave sa kapom šiltericom okrenutom prema nazad. Bez obzira na to vozi li stojadina sa alu felgama i spojlerima ili beemvea kojeg mu je kupija ćaća, on je uvjeren da je besmrtan, najbrži na cesti i da ima veći pimpek od svakog koga prestigne. Po vanjskom opisu teško ćete ih prepoznati, dijelom zbog tromosti oka koje se pri sumanutim brzinama teško može fokusirati na vozača, a dijelom zbog toga što manijaci pokazuju snažan afinitet ka zatamnjivanju stakala raznim folijama. Činjenica da gotovo uopće ne vide van objašnjava mnoge njihove postupke na cesti. S ozirom da se priroda uvijek pobrine uspostaviti neku ravnotežu, tako je manijacima dala nekoliko dodatnih svojstava kako bi ih normalni ljudi lakše uočili. Kao prvo, po pravilu iz njegovog auta tutnji Ceca Ražnjatović (djevojački Veličković), udovica poznatog poslovnog čovjeka i humanitarca. Uvijek je posebno zgodan detalj kako na svaki udarac basa razdrkani auspuh lijepo zatandrče. Po zimi, kad su stakla podignuta i dok vam velikom brzinom manijaci dolaze iz suprotnog smijera, teže je čuti "glazbu". Stoga se oni identificiraju stavljanjem malih plavih lampica u farove, ispod vjetrobrana i slično, kako nitko niti slučajno ne bi pomislio da netko normalan vozi taj auto. A što ti manijaci zapravo rade? Pa čitav niz stvari. Pri 160 km/h u lijevoj traci autoputa se nabijaju na metar iza vas i blicaju te potom bijesni prolijeću između dva kamiona u desnoj traci i sve prestižu po zaustavnoj. Pod normalno prestižu u "škarama", tako da onaj koji ide iz suprotnog smijera uvijek koči ako mu je život mio. Najsvjetliji manijački egzemplar je ledan lik u crnoj Tigri kojeg sam nekoliko puta sreo na potezu Sveta Helena – Zagreb jug. Dakle, on se vozi desnom trakom na pedesetak metara iza vozila ispred sebe. Čeka da ga prestignete i kad ste se već gotovo izravnali s vozilom ispred njega on stišće gas do panja i uz sumanuto ubrzanje u zadnjem trenu ulijeće naprijed, kroz preostalih dva metra do auta naprijed desno od vas. Dok to čini, gleda u vašem smijeru i ceri se. Potom se vraća u desnu traku, čeka da ga ponovo prestignete i ponavlja priču. Gotovo sam siguran da se samozadovoljava dok to čini. Jadno dijete.

Ćelavogumci
Ćelavogumci su dobroćudna skupina ljudi dobre volje koji obožavaju ljeto. Stoga, kada dođe zima nikako se ne mogu pomiriti s tom činjenicom i uporno odbijaju priznati je. I dalje voze s gumama bez ikakvog utora na sebi (kao što uostalom čine i vozači formule jedan). Ti ljudi iznad svega obožavaju kampiranje. Tako, kada prvi puta u zimi padne pošteni snjeg ili stisne poledica, oni masovno izlaze na ceste ne bi li kampirali. Neki kampiraju u jarcima uz cestu, neki kampiraju prepriječeni preko obje trake dok im se kotači luđački vrte u mjestu, a neki kamiondžije ćelavogumci kampiraju tako da na prvoj uzbrdici lagano kližu unazad tjerajući strah u kosti svima iza sebe. Kad snijeg okopni i led popusti ćelavogumci još dva tjedna voze četrdeset na sat, čisto za svaki slučaj. A isto čine i kad padne kiša. Prvenstveno po Zagrebu.

Osim navedenih kategorija tu su i kamiondžije kojima prikolice plešu lijevo-desno, ali oni svejedno pri sto na sat prestižu osobne automobile, razni poljoprivredni strojevi kojima oštri dijelovi neobilježeni vire na sve strane, policijski auti koji desecima kilometara voze ispred vas strogo po ograničenju (pedeset u naseljenom mjestu), cere se u retrovizoru i čekaju vas da ih prestignete i vozači hitne pomoći koji spašavajući jedan život oduzmu četiri. No, cesta je džungla. Stoga volan u ruke, iskezite zube i samo naprijed. Jednom se živi.

- 12:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #